Profesor iz Zagreba, o držanju župnika Grečla

MIRJANA ŠIMANSKI. Profesor iz Zagreba, o držanju župnika Grečla:

Kad se 9, 10. i 11. aprila 1941. godine jugoslavenska vojska povlačila, prelazili su most u Kostajnici, a na hrvatskoj strani nalazi se pravoslavna i katolička crkva. Župnik katoličke crkve bio je Grečl. On je otvorio domaćim ustašama toranj crkve i oni su odatle pucali iz mitraljeza po jugoslavenskoj vojsci koja se povlačila. Oni su gađali po Bosanskoj Kostajnici i tom prilikom je dosta stradalo građanstvo. U tom tornju bio je sakriven i pamuk nekog trgovca. Jedna baterija iz Bosanske Kostajnice pucala je u toranj da ušuti mitraljeze i okrnjila ga. To je bio povod za ustaše da kolju Srbe i onda je Grečl počeo propovijedati da će se, možda, spasiti oni koji se pokrste. Nekoliko Srba, a među njima i Stari profesor Matijašević sa svojom porodicom, pokrstili su se. Kad su došli ustaše, počeli su kupiti čitav narod i ova porodica Matijašević potrčala je Grečlu da im da potvrdu da su se pokrstili. On je odbio da dade potvrdu, jer kaže da su Srbi krivi za toranj. U Bajića—jamama sve su Srbe pobili i počelo je harangiranje protiv Srba. To je isto važilo i za katolkinje koje su se udale za Srbe. Moja sestra bila je udata za Srbina, ali je ona ostala katolkinja, a ona je otišla sa šestoro djece i tražila je jedno uvjerenje od župnika da je katolkinja, i da, iako je udata za Srbina, nije prelazila na pravoslavlje. Grečl je rekao da su svi jednaki i oni koji se druže sa Srbima i žene koje su udate za Srbe, da su svi oni otpadnici od katoličke crkve i ne mogu dobiti zaštitu. Ja sam se poslužila jednim trikom i kazala sam da sam došla od Šarića iz Sarajeva i da me je on uputio da mi se izda uvjerenje. Na to je rekao da on dobro zna kakva je naredba i da mu ne solim pamet. Onda sam vidjela da se zaista nikakva pomoć ne može dobiti od tih svećenika. U to sam se uvjerila i u Banjoj Luci, gdje je bio neki stožernik Gutić u čijoj se pratnji uvijek nalazilo nekoliko svećenika kad god je držao govore. Ja sam iz tog vremena sačuvala jedne novine od 30. svibnja 1941. godine. Mnogi su kao i ja vjerovali da će dobiti pomoć od svećenika, ali su se prevarili, jer su je vrlo rijetki dobijali. Većinom je to bilo samo obećanje da se ljudi na taj način namame da ostanu doma, a poslije su ih ustaše hvatali i klali. To je bio samo jedan trik od strane ustaša pomoću svećenika, koji su na tako nešto pristali, da bi na taj način Srbe sigurno dotukli. Iz novina koje sam sačuvala vidi se da su na ovome zboru na kojem je govorio Gutić, bili prisutni i svećenici. Između ostalog, Gutić je tada rekao: »Nema više srpske vojske! Nema više Srbije! Nema gedža naših krvopija, nestalo je ciganske dinastije Karađorđevića, a i kod nas — uskoro — drumovi će poželjet Srbalja, al' Srbalja više biti neće. Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede nove za potpuno istrebljivanje. Ne budite slabi ni spram jednoga. Držite uvijek na umu da su to bili naši grobari i uništavajte ih gdje stignete, a blagoslov našeg poglavnika i moj neće vam uzmanjkati. Svaki koji se za njih bude zalagao, postaje samim tim neprijateljem hrvatske slobode. Srbi neka se ne nadaju ničemu, i za njih je najbolje neka se isele, neka ih nestane iz naših krajeva, iz naše domovine.«  Zatim stožernik Gutić, na hrvatskom i onda na talijanskom jeziku, zahvaljuje na iskrenim željama talijanskom komandantu. »Razgovor između njih prekida se povremenim pjevanjem ustaških pjesama u "kojima se odlikuju mlade ustaše iz pratnje, mlado svećenstvo, koje je u svoju sredinu formalno zarobilo simpatičnog i šaljivog mladog vojnog kapelana da biranom latinščinom osvježe svoje uspomene iz bogoslovije i stek nu u očima talijanskog časništva svako poštovanje kao narodni borci i ujedno ljudi erudicije.«  »U zgradi kotarskog predstojništva stožernik Gutić prima predstavnike iz starog Majdana, Kamengrada, Čaplja i Kijeva, sela u kojima su nedavno usijane glave izazvale pokolj i uništenje vlastitog sela, od kojeg je svega preostalo 27 stabala, urešenih nakon zahvata hrabre njemačke vojske s 27 lešina da budu memento ostalima, da su vremena srpskih hajduka davno prestala. ..«  Jasno je da je sve ovo narod pročitao u novinama i tako znao čemu se sve ima nadati. Kasnije je ustaški stožer povlačio ove novine natrag i davao po 100 dinara za svaki komad koji se vrati, jer je vidio da su suviše daleko otišli i pokazali svoje prave namjere, štampajući sve to u novinama. Za pokolje u Kostajnici mnogo je kriv Grečl, koji je uvijek harangirao protiv Srba.

Stolar iz Zagreba, žrtva ustaškog terora

PETAR GLAVAŠ. Stolar iz Zagreba, žrtva ustaškog terora:

Svjedok: O ustaškim zločinima znam toga puno. Ali ne znam što bi bilo najpotrebnije, odnosno najkraće da kažem. Predsjednik: Recite ono što je bilo najstrašnije. Svjedok: Onda ću govoriti o onome što sam sam doživio. Uhapsili su me 24. veljače 1944. i odveli u Zvonimirovu ulicu. Tamo je bilo ono zloglasno ustaško redarstvo. Uhapsili su me agenti zloglasnog Draženovića, a on sam me je saslušao i mučio. Tukli su me po rukama, nogama i po glavi, a upotrebljavali su za ovo batinjanje i ovu žicu isprepletanu čeličnim dijelićima. Isprebijali su me i nakon toga mi svezali ruke. Sav sam već bio crn i okrvavljen. Ja sam im rekao:  »Zar se tako radi od hrvatskog naroda?!« Na rukama su imali nešto tvrdoga, tako da su mi izbili zube, nosim još i danas umjetne. Udarali su me ustaškom čizmom i prebili kost na koljenu, i još danas patim od toga na nozi. Iza toga svezali su mi ruke i tukli me željeznom štangom ispog koljena i objesili me na tu štangu između pisaćeg stola i stolca, tako da sam visio u zraku, a noge su mi bile okrenute u zrak. Tu su me tukli po nogama i bubrezima i kuda su dohvatili. Tu su me skinuli i pitali svašta o čemu nisam imao ni pojma i nisam im mogao reći. Odveli su me u neki mračni podrum i tamo me bacili među ostale i nisu me dalje pitali. Ujutro sam došao k sebi i vidio sam istom gdje sam. Bio sam sav crn, krvav i natečen. Jesti mi nisu dali nekoliko dana, premda mi je moja žena s djecom nosila jesti. Iza tog, par dana kasnije, prebacili su me u Novu Ves, a odatle u Đorđićevu ulicu. U Đorđićevoj ulici bilo je kraće mučenje, ali nije bilo tako strašno. Mislio sam kada sam došao u zatvor da nikog nisu mučili kao mene. Ali vidio sam da je bilo još daleko većih patnika, koji su bili, kada su skinuli košulju, sasvim crni od batina, da nije bilo mjesta, koje bi s prstom taknuo, a koje ne bi bilo crno. Iza toga sam kraće vrijeme bio na Savskoj cesti, a odatle su me premjestili u logor Gradišku, gdje sam bio na teškom radu, na istovaru. Hrana je bila slaba i počele su nam oticati ruke i noge. Kuhali su nam »puru«, kako smo mi zatočenici to zvali, tj. pljesnivo brašno na vodi bez masti i bez soli. Tjerali su nas na sve teže radove. Poslije toga su nas prebacili u jednu manju grupu u Jablanac, koji je bio kao neka ekonomija. Tu su nas ustaše mučili kako su htjeli. Najstrašnije je bilo u nedjelju. Tada su ustaše otišli u Orahovicu, tamo se napili, a kada su se povratili onda su zvali jednog po jednog u bunker i pitali: »Gdje je Tito?«  Iza toga su svakom pojedincu naložili da legne i gazili su po nama i na sve mile načine nas tukli. Neke su dotukli, a zatim ih odnijeli do žice, a onda drugi dan sakupili sve zatvorenike i rekli: »Evo, ovi su htjeli pobjeći«, pa zatim izveli još 5—6 ljudi i postrijeljali ih pokraj onoga koji je tamo ležao, a kojeg su izbacili iz bunkera sveg ispremlaćenog. Nakon nekog vremena što sam proboravio u Jablanici, nekako pod ranu jesen, bio sam prebačen u Jasenovac. Tu je bio isto tako strašan pakao. Prvih dana nije nas bilo toliko mnogo. Ali u novembru 1944. godine i u decembru te godine, nije to više bio Jasenovac nego mravinjak. Ljudi su se skupljali sa svih strana, dolazile su žene, djeca, majke s djecom na rukama . . . Čekale su po cijele dane među barakama, a navečer nisu još uvijek bile smještene pod krov. Drugog dana, nakon što su otpremljene, nisu stigle niti u muški, a niti u ženski logor. Nestalo ih je. Bio sam poznat s jednim drugom, Ivanom Komadinom, koji je u logoru vršio i službu pisara. Ja sam ga jednog dana upitao koliko nas zapravo ima, ali se ne sjećam da li mi je odgovorio 9 ili 14 hiljada. Iza toga, nakon par dana otpočela je likvidacija. Po noći su ih odvodili i ubijali su ih. Ja sam u to vrijeme radio u stolariji i dnevno su dolazili ustaše k nama da im brusimo noževe i bodeže. U jednom slučaju ja sam sam brusio pet komada bodeža. Jedan mi je ustaša rekao: »Ako mi ne nabrusiš nož da brije, ja ću ti prvome prereza ti vrat«. Odvodili su ih iza te stolarije, iza lančare i tamo ih ubijali. Tu su se skupljali navečer, ja ih nisam vidio, ali znam po tome što sam čuo udarce i povike, da su ih klali. Nekoliko puta sam čuo kako je majka povikala: »Pustite mi dijete«, i nestala je. Muškarci su malo kada vikali. Čuo se koji puta povik »jao«, ali oni nisu kričali kao ženske. Bio je jedan slučaj kada su sa samog tavana gdje smo mi spavali nad stolarijom i gdje smo mogli čuti šta se događa pod udarcima i krikovima, odveli jednog dječaka. Bio je kod nas neki dječak, koji je radio kao šegrt, ali nije mogao biti šegrt, jer je imao svega 9—10 godina. Jedne noći ušli su u našu prostoriju i izveli tog dječaka. On je vikao i molio: »Nemojte me gospon, ja sam dobar, ništa nisam kriv«. Nije mu ništa pomoglo, odveli su ga. Isto tako jedan mali dječak, koji je bio zatvoren zajedno sa svojim ocem, bio je pozvan od ustaša i oni su ga odveli. Mali je počeo vikati: »Tata, nemoj me pustiti . , .«  Otac je uzeo dijete i odnio ga, a zatim se vratio sam. Druge večeri otišao je i on. To je bilo veliko klanje i nas je ostalo svega četiri hiljade. Pred sam Božić 1944. godine bio sam prebačen sa još 64 ljudi u Lepoglavu. Putovali smo osam dana iz Jasenovca u Lepoglavu, gdje nas je od 64 stiglo svega 60. Na sam Božić tj. između 25. i 26. XII došli smo u Lepoglavu. Govorili smo međusobno mi zatočenici da će valjda tamo biti bolje. Ali bilo je još strašnije. Dobili smo prekuhanu repu dvaput na dan, i to po četiri deci, većinom sama voda niti slana niti masna. Kruh nismo uopće vidjeli. Bila je većina zatočenika iz okolice, Hrvata, Zagoraca, iz Varaždina. To mnogi ljudi nisu mogli podnijeti, te su poumirali od gladi. Umiralo ih je 15—25 na dan. Jedne noći sam ih i ja išao pokapati, jer su ustaše došli u ćeliju i digli nas — hajde. Te večeri, nas osmorica morali smo pokopati 24 čovjeka. Kola su s lešinama zapala u blato i nisu mogla dalje. Tukli su nas, ali nismo mogli kola izvući. Morali smo lešine nositi na leđima i to jednu po jednu, metali smo ih u jamu, a zatim zagrnuli zemljom i vratili se natrag kolima. Nas su opet ustaše tukli, jer smo kola teško izvukli iz blata. Kad smo se vratili, postrojili su nas i tjerali: »lezi — diži se«. I tek su nas pustili u času kad smo išli spavati. Samice su bile građene za jednog čovjeka i mogle su biti 150 na 130 centimetara. U tim samicama spavalo nas je 6—8. Međutim naš broj naglo je opadao i onda je bilo mjesta, pa i u samicama. I tako je bilo sve do završetka, dok se nije približavala Narodnooslobodilačka vojska Zagrebu. Tada je nastalo pravo mučenje. Svake noći udarci batine. Mučili su ljude na sve načine. Oko osam sati jedne večeri kad sam slučajno prolazio hodnikom, vidio sam kako jednoga tuku željeznim štapom, dok nije pao na zemlju. Ne znam jesu li ga dotukli. Ne mogu se sada svega toga sjetiti što je bilo i što sam sve proživio, ali mogu kazati da je to svega jedan stoti dio onoga što sam vidio i doživio.


literatura: Alojzije Stepinac: svetac ili zločinac ?, Branimir Stanojević

Hvala Fighter za ovoliki trud,sto si nam sve ovo napisao.Nadam se da su i drugi procitali a posebno one domce izdajice.Nasi zlocini nisu nista naspram onih koji  su pcinjeni nad nama.I u ovom ratu i u onom ,ma kroz vekove su nas gazili a danas i sami sebe unistavamo!

Hvala Fighter za ovoliki trud,sto si nam sve ovo napisao.Nadam se da su i drugi procitali a posebno one domce izdajice.Nasi zlocini nisu nista naspram onih koji  su pcinjeni nad nama.I u ovom ratu i u onom ,ma kroz vekove su nas gazili a danas i sami sebe unistavamo!