IN < - Brojna svedočenja o pokrštavanju Srba - >LO
<< < (6/7) > >> :: Odgovori!
SIMO MANIGODIĆ. Trgovac iz Konjica svjedoči o progonima i pokrštavanju u svom kraju: — Odmah poslije uspostave takozvane, zloglasne, Nezavisne Države Hrvatske, došli su u naš kraj, u Hercegovinu, mačekovci i ustaše. Jedan njihov transport dočekao je naš župnik u Jablanici, fra Nikola Ivanković, i održao otprilike ovaj govor: »Udrite i koljite sve što je srpsko pa i dijete na majčinim grudima«. Poslije toga nastao je progon Srba u čitavoj Hrvatskoj. Bacali su Srbe žive, polumrtve i mrtve u razne jame. Otpočela su strašna mučenja Srba u čitavoj Hercegovini. Zatim su opet davane neke tiskanice, gotove, i traženo je da se potpišu da bi se dobio prijelaz u katoličku vjeru. Imalo je mnogo i moje rodbine, koja je, da bi sačuvala život, to potpisala. Oni koji su potpisali, puštani su kući, a ostali su ubijeni po zatvorima. Kasnije su opet kupili Srbe u Ljubinju, Mostaru, Ljubuškom, Trebinju, Konjicu, Čapljini i drugim mjestima. Sakupili su ih oko 500 i doveli u logor u Jablanici, gdje su ih držali nekoliko dana. Za to vrijeme tih pet stotina ljudi, žena i djece, iskopali su jednu veliku jamu, a kasnije je bilo naređeno da se provede kroz tu jamu električna struja. To su, međutim, otkrili neki pošteni Hrvati i Muslimani iz Jablanice. Čim su oni to primjetili, a u želji da spasu taj svijet, te Srbe mučenike, izvijestili su Nijemce u Sarajevu i tada je došlo nekoliko njemačkih oficira koji su taj slučaj snimili i zatim naredili da ove ljude odvedu iz toga logora. Svi su poslije toga dovedeni u Gospić i tamo svi pobijeni. Nitko se do sada nije vratio kući i mislim :da se neće vratiti. Poslije toga, javno se kod nas govorilo da Srbi treba da idu pod nož, ili da se sele, ili da se prekrste. Seliti se nisu mogli, a tko je htio da spašava glavu, morao je da prelazi u katoličku vjeru. Jednom mom rođaku rekao je župnik fra Nikola Ivanković, inače ustaški tabornik: »Zašto se igraš sa svojom glavom, zašto ne prelaziš na katoličku vjeru?« Ipak, i pored prijelaza na katoličku vjeru, bilo je svakodnevnog ubijanja ljudi i bacanja u jamu; po 20—30 ljudi ubijano je dnevno. Nekoliko njih preživjelo je to mučenje i oni će najbolje moći ispričati zla koja su učinjena u našim krajevima. Da bi se ipak nekako mogli zaštititi, mi smo poslije toga poslali Glavašu, u tadašnje ministarstvo za bogoštovlje i nastavu, molbe i on nam je ponovo izdao nova odobrenja za prijelaz na katoličku vjeru, na kojima je pisalo da se imamo smatrati ravnopravnim građanima. To nije bilo tako, jer od svega nas trojica smo ostali u životu. (...) Javni tužilac: Kakvi su to mačekovci došli s ustašama? Svjedok: To su bili iz neke zaštite, koji su kasnije prelazili u ustaše. Javni tužilac: Zaštita? Svjedok: Neka zaštita, koja je kasnije prelazila u ustaše. Prvo su bili mačekovci.
MIĆO IGNjATOVIC. Lončar iz Brčkog, optužuje Stepinca i Iliju Violanija zbog pokrštavanja i progona Srba:
Godine 1941. u Brčkom počelo je polako prisiljavanje da se prijeđe na katoličku vjeru, da nam se onda neće ništa dogoditi. Izvjesni ljudi, penzioneri, državni službenici i još neki stvarno su prešli, ali ostali koji su bili zatvoreni, među kojima i ja, mi smo ostali uporni. Kad smo iz zatvora oslobođeni, zatvorili su nas ponovo, ali opet se nitko nije prekrstio. Biskup dr Ilija Violani, ratni zločinac, koji je prvih dana poslije oslobođenja osuđen od narodnih vlasti i strijeljan, nekoliko puta se dogovarao s današnjim optuženim dr Alojzijem Stepincem, nadbiskupom, ali rezultat je ostao isti. Kad je u novembru mjesecu poslao dr Alojzije Stepinac dr Iliju Violanija, on je doveo dvije satnije, 18. ustašku i 5. ustašku satniju, sastavljene od ustaških emigranata. Komandant 18. satnije bio je satnik Barjak, a 5. satnije Franjo Kaštel. Došli su 29. novembra u Brčko. Pohapsili su te iste večeri nekoliko gostioničara i napomenuli da oni budu misionari naši i sutra kad su ih pustili, kazali su da do 1. XIII do podne treba podnijeti molbe za prekrštenje. Rekli su da ćemo izgubiti glave ako se ne prekrstimo. Od podne, od 2 sata do 4, sakupili su nas, preko 150 srpskih domaćina i sinova. Kako su nas dognale ustaške patrole, tako su nas bacili u gimnaziju kao u kavez. Tu su nas tukli svim što su imali pri rukama, kundacima, žilama, svukli s nas džempere, iako je bila zima — 15 ispod nule — cipele, poskidali zimske kapute od 4 do 12 sati, tj. 7 sati neprestano nas tukli. Gole i bose protjerivali nas u Gunju, 4 kilometra uz prugu, zatvorili 60 Srba koji nisu mogli ići i 7 Jevreja. Tu smo bili 24 sata. Uvečer je došao zloglasni kotarski predstojnik Montani s ustašama i kazao: »Nismo znali da ste predali molbe«. I mi nismo znali! »Hajde, vi ste slobodni, i sutra na prekrštenje.« Drugog decembra smo se prijavili u župni ured. Dali su nam tamo gotove formulare, koji su doneseni iz Zagreba. Mi smo samo ispunili naša imena. Drugoga prosinca uvečer još su opljačkali pravoslavnu crkvu, koja je bila najveća i najbogatija u Bosni i Hercegovini, svu zlatninu pokupili, knjige od vrijednosti, a onda je zapalili i do temelja srušili; na tom mjestu su pravili zabave i slično. Poslije toga su otišli na groblje i sve srpske-pravoslavne grobove i sve spomenike dinamitom i čekićem razrovali i razbili. Nas su pokrstili, ali nam to nije pomoglo, jer se poslije toga nastavio progon, pa smo i kao katolici trpjeli i stradavali.
BOZO LAZIĆ. Ratar iz Sremskih Laza, o zločinima ustaša i sveštenika:
Po osnutku »NDH«, kako u preostalim selima, tako i u mom selu otpočele su zločinačke akcije nad našim narodom. Do prve i glavne terorističke akcije došlo je već 1. maja 1941. Toga je dana naše selo bilo opkoljeno sa svih strana ustašama, i ustaše su počeli da kroz dvorište ulaze u kuće, kundacima tjerajući ljude napolje. Ustaše su počeli da ljude premlaćuju još u sobama, tako da su mnogi ostali ležati u kući, i mi jači, koji smo izdržali, izašli smo na ulicu. Najprije su nam naredili da se izujemo i poslagali nas jednog do drugoga, te su nas udarali po tabanima. Mnogi nisu znali za sebe i onesvijestili su se. Tada su najsnažnije, koji su izdržali, natjerali da se dignu, metnuli u kamion i otjerali nekuda, odakle se ovi više nisu nikada vratili. Do danas se ništa ne zna gdje su i najvjerojatnije da su ih ustaše na zvjerski način pobili. Od toga dana, od 1. maja 1941, uslijedile su svakodnevno terorističke akcije po našem selu, premlaćivanja, mučenja itd. Godine 1942, početkom četvrtog mjeseca, dolazi naredba od sreskog poglavarstva Vinkovci na naše općinsko poglavarstvo, a općinsko poglavarstvo daje da se probubnja kroz selo da imaju svi Srbi da počnu podnositi molbe za prekrštavanje. Razumije se, narod, iako je to čuo, nije uzeo za ozbiljno. Nije htio da na to pristane, jer je teško bilo prijeći iz svoje vjere u drugu. Međutim, drugoga dana dolazi u naše selo svećenik Baličević Marko iz Starih Jankovaca i počinje da priča, među narodom, o Hrvatskoj i o tome kako je katolička vjera najbolja i najveća na svijetu, kako je to jedna vjera u koju treba da svi prijeđemo, jer kad prijeđemo u tu vjeru, da ćemo biti pravi Hrvati, da smo mi u stvari i bili nekada Hrvati, pa da ćemo sada svojim prijelazom u katoličku vjeru opet to biti, da ćemo biti mirni i ravnopravni kao i drugi Hrvati, ništa nam se zlo neće dešavati, a ovo što je bilo do sada, da će prestati, da ćemo biti potpuno slobodni građani. Iako je to govorio, mi nismo popustili. Zatim dolazi do druge akcije. Ovaj puta se uzeo oštri kriterij i postavilo se tako da se mora prijeći. Opet je dolazio u selo svećenik Baličević i počeo govoriti o tome da ćemo morati prijeći na katoličku vjeru, jer da ćemo inače svi biti odvučeni u logore, pa da je prema tome bolje za nas da prijeđemo. Mi smo opet ostali kod svojega i nismo htjeli prijeći. Tada dolazi zloglasni ustaški krvolok Tolj, za predstojnike kotarskog poglavarstva Vinkovci. On dolazi i u naše selo. Naređuje da se pozatvaraju svi dućani i javne ustanove i na taj način spriječio je da bilo tko od nas nabavi i obavi ono što mu je potrebno. Dozvolio je da se može ići kupiti stvari u drugo mjesto, ali onaj tko hoće dobiti dozvolu, mora imati potvrdu da je podnio molbu za prekrštenje. Ljudi su tada, jer su trebali stvari, počeli da podnose te molbe. Jedne nedjelje, ili u subotu navečer, probubnjano je po selu da se u nedjelju imamo sakupiti svi u našoj crkvi gdje će se vršiti prekrštavanja. A ko neće, da će biti otjeran u logor. Došli smo u crkvu. Tu je već bio svećenik Baličević i on je opet počeo da priča što i ranije — da ćemo biti slobodni, kako smo sada Hrvati i slično. Na to je jedna žena počela naglas da plače, a za kratko je vrijeme nastao u crkvi opći plač; jedni su plakali, drugi su zapomagali i ništa se više nije razumjelo što je govorio svećenik Baličević. Mi smo se tada počeli razilaziti bez pokrštavanja. Međutim je svećenik Baličević, kad je opazio da se razilazimo, počeo da viče kako ćemo svi biti kažnjeni, iako smo došli u crkvu da se prekrstimo. On je rekao da će sve popisati. Mi snio ostali u crkvi i onda je on opet počeo govoriti da ćemo postati slobodni i ravnopravni građani, da se više nitko ne treba ničega bojati, jer da smo sada slobodni građani »Nezavisne Države Hrvatske«. -Mi smo mislili da je tako. Ali što se dešava? Čim nas je on prekrstio i mi došli svojim kućama, došli su ustaše i poprijeko nas gledali. Za kojih 3—4 dana dovezao se u automobilu zloglasni krvnik Tolj, zajedno sa svećenikom Baličevicem: Dali su naredbu da svi treba da se sakupimo pred općinom, a tko neće doći, da će biti na licu mjesta strijeljan. Zloglasni Tolj počeo je da nas ismijava i kad bi govorio o nama kao Hrvatima, vidjelo se da nas poprijeko gleda, da nas ismijava i da nam se izruguje što smo prešli s naše vjere na katoličku. I svećenik Baličević također se ironično smješkao kad je govorio o tome. Prije odlaska, Baličević i Tolj su rekli da se ustaše više neće u našem selu pojaviti. Mi smo mislili da je tako i bili smo donekle čak i veseli. Međutim, čim je njihov auto otišao, došli su ustaše, otjerali sve s ulica i čak naredili da se ne smije paliti u kućama svjetlo u noći. Vidjeli smo da smo prevareni, ali smo mislili da je to bez odobrenja Tolja i svećenika Baličevića, da oni možda zato ni ne znaju. Međutim, nastavilo se sa svim onim što su ustaše radili i prije. Ustaše su počeli da nas ispremlaćuju, a neke su otjerali u logore. Sve je to tako išlo kao i prije, do 14. oktobra 1944. kada su ustaše ponovo opkolili naše mjesto, upali u selo i premlatili gdje su god koga našli. Sve su istjerali iz kuće, opljačkali su nas i počeli da ubijaju, strijeljaju i na drugi način muče narod. Tom prilikom strijeljano je u našem selu 54 osobe, od toga najviše staraca i djece. (...)
ANTE ZUPČIĆ. Službenik iz Gospića, o masovnim pokoljima i držanju sveštenika Frkovića i Jola Bujanovića:
Predsjednik: Sto znate kazati o prekrštavanju Srba. Svjedok: Poznato mi je da je u svibnju otpočelo prekrštavanje Srba. Međutim, Srbi su hapšeni i dovođeni u zatvor u Gospić već i prije. Iz Gospića su slani u Jadovno. Kada su počeli masovni pokolji u kolovozu, oni koji nisu pobjegli, ubijeni su. Neki seljaci su pobjegli u šumu, a neki građani plaćali su Talijanima, koji su ih s kamionima prebacivali. One koje su uhvatili, ubijali su bez obzira da li su pokršteni ili ne. Predsjednik: Da li se sjećate kojeg svećenika koji se istakao u tom prekrštavanju? Svjedok: U tom prekrštavanju sudjelovao je svećenik iz Gospića. Međutim, 1944. godine kada je poginuo veliki župan Frković, zamijenio ga je svećenik Jole Bujanović. Kada je ovaj došao, mislilo se da će biti nešto bolje. Međutim, uskoro se počelo šaputati da će i ostali Srbi biti poklani i pobijeni. Krajem rujna počelo je s hapšenjem muškaraca i mlađih žena, a ujedno je uhapšeno mnogo Hrvata i iz domobranstva. Stavljeni su u zatvor, a onda je nastavljeno s hapšenjem preostalih. To su uglavnom bile starije žene i djeca. Ovdje u zatvoru su gladovali. Ja sam ih s prozora zgrade u kojoj sam radio, gledao kako dobijaju malo krumpira na dan i gladuju. Mnoge su već u zatvoru ubijali. U mjesecu veljači počeli su ubijati Srbe i u okolici. Izašli su proglasi da je tu i tu obješeno 20 Srba, zatim u drugom jednom selu opet nekoliko desetaka itd. U Gospiću, u mojoj ulici, bilo je obješeno 20 Srba. U selu Oštra, na cesti iz Gospića za Karlobag, povješano je također 20 Srba. Te obješene su morali drugi dan skidati i pokapati oni isti koji su kasnije tj. u ožujku bili također povješani. To je sve učinio svećenik Jole Bujanović. Javni tužilac: Tko je imao svu vlast u rukama svršetkom 1944. i u 1945. do oslobođenja? Svjedok: Imao je uglavnom svećenik Jole Bujanović, jer su njemu dolazili ustaški funkcioneri na savjetovanje i konferencije. Javni tužilac: Kako to da je on imao svu vlast? Svjedok: On je bio prvo dušobrižnik kod ustaša, a kasnije je postao velikim županom.
ADAM DRAGAŠ. Poljoprivrednik iz sela Vinde kod Petrinje, govori o držanju sveštenika u Čuntiću:
Predsjednik: Molim Vas, Vi ste ponuđeni za svjedoka protiv Lisak Eriha. Što Vi znate konkretno o Erihu Lisaku ? Svjedok: Ja ću govoriti o Čuntiću. Godine 1941., u svibnju i lipnju mjesecu, opazio sam da su se u selu Čuntiću, u samostanu sv. Antuna, ustaške organizacije, koje su bile dotle zvane zaštita, počele oblačiti u ustaške uniforme. S njihove strane je na nas uslijedio pritisak da cijeli srpski narod ove općine mora ili kopati i kositi za te fratre, pošto je gvardijan bio predsjednik općine Jaškovec. Išao sam mu kositi, a poslije je trebalo i kopati. Poslije sam opazio da nas sile da prijeđemo s naše vjere. Jednoga dana bio sam prisiljen da idem u trgovinu Jurice Mihelića pod Čuntićem. Tu me je uhapsio tabornik iz sela Čuntića i uveo u dvorište tog Mihelića. U tom dvorištu bilo je oko 28—30 ljudi i u jednom kutu našao sam nekoliko poznatih iz sela Bačuge. Tamo su bili ustaše iz Čuntića: Mato Mrmić i Pero Begić. Oko 9 sati ujutro došao je auto i stao kod dućana. Na to govori taj Mato Mrmić, veli: »Evo Kvaternika!« I taj momenat otvaraju se vrata na dvorištu i uđu dvojica u ustaškoj uniformi. Skidoše puške i za glavu uhvatiše puške i sve ljude tuku s kunakom. Došli su i do grupe gdje sam ja bio. Kako su kola bila unutra, a rudo od kola ispred nas, jedan od njih zgrabio za rudo da ga ukloni, ali nije mogao, jer je zapelo nešto u suši. Onda oni otvore paljbu, s eksplozivnim mecima, na nas. Čim je počela paljba, jednom se od glave odbili dijelovi, pa je nakon eksplozije preko mene pao, na zemlju, a ja nisam više ništa opazio od šuma u glavi, i ležao sam tako dugo dok nisu počeli skidati mrtve i skupljati ih, i onda je mene neko digao. Vidim, došla su ciganska kola u dvorište. Bacaju mrtve u kola, a meni kantu vode dadu da brišem krv sa stijene i dali mi još sijena da kupim krv po cementu i da to sve imamo oprati. I tako su Cigani odvezli te mrtve ljude, a mi smo tu bili do pet sati navečer. Poslije su nas krenuli za Banski Grabovac. Na polovici sela Bačuga zaustavili su nas i pazili. Onda je stigao na motociklu ustaški starješina, zaustavlja se i oni njega pozdravljaju i predstavljaju mu da imadu jednog pravog komunistu u ovome stroju. Ovaj skoči i pita gdje je taj. Oni izvuku jednog druga na stranu, a ustaški starješina zgrabi ga i sruši na zemlju te okrene po njemu tući, pa i o stijenu udarati. Zatim s njim u stroj; krenu nas u Grabovac. Nakon jednog kilometra izvedu toga što su ga tukli, iza živice i ubiju ga. Na stanici u Grabovcu preko 300 ljudi naguranih u jedno dvorište, da nisu nas mogli tamo strpati. Opet nas na cestu i dadu nam čučanje. Poslije su dolazili sve po dvojica ustaša i odvodili po dva do tri čovjeka. Odvedu ih nekuda; nedaleko od stanice stalno se čuju pucnji iz pištolja. Tako sam i ja došao na red. Dođu trojica i vode nas na jednu livadicu, na kojoj imade dosta leševa. Dovedu nas gdje je započeta da se kopa jama od pola metra, i dadu nam jednu lopaticu. Jedan od nas s lopaticom, a dvojica s rukama iskopali smo jamu dva metra široku, dva metra dugu i možda jedan i pol metar duboku. Onda su nas potjerali da leševe vučemo u tu grabu. Mi položili četiri po redu dolje. Onda kažu: Vuci opet. Dovučemo opet dvojicu i položimo poprijeko u križ. Kažu: Tu zemlju opet bacajte van. Izbacimo zemlju, a oni će nam: Tu sada pravite sebi mjesto! Kada smo tako malo postojali, stanu nas tući kundacima, a tu najednom jedan ustaša otuda iza nekih vrba viče: Daj ovamo tu trojicu. Ovaj kaže: Ovi ne idu van. Onaj kaže: Daj ih ovamo, naredila je komisija da idu na komisiju; ali onaj odgovara: Ne idu van. I onda se ustaše približe grabi i kažu: Naredio je župan da odmah ta trojica dođu. Tako je nas pustio iz grabe van i došli smo pred stanicu gdje je bila komisija i tu su nas postavili i ništa nas komisija nije pitala, samo jedan ustaša iz sela Metušića, kotar Petrinja, došao je k meni i ovim mojima koji smo kopali grabu, i odveo nas u dvorište. Našao je još jednoga i nas četvoricu iz općine Jabukovac, kotor Petrinja, izlučili su na stranu, i kažu nam: Pušteni ste kući. I tako smo s tim ustašom došli do stanice Kraljevčani. Onda nam kažu: Odlazite kući sutradan. Ja sam odmah kazao ljudima kako je i da se trebaju čuvati, i tako smo se i razbježavali poslije. Ali odmah gvardijan iz Čuntića počeo da saziva narod na pokrštenje. Seljane Klinca sazvao je i odveo u Čuntić. Malo je koji čovjek taj dan ostao kod kuće, sve su odveli i nema ih nazad. Selo Telić, zvano više Dragutinac — odatle su odvedeni isto tako na pokrst, ali se nisu vratili. Došli su i u Mlinoga Doljnje da sazovu narod, ali narod se branio, jer se boji ustaša. Ali oni kažu — nisu to ustaše, i nije bilo ustaša, ali opet narod nije smio ići. Nagovorili su samo nekoliko staraca i starijih žena i oni krenu i tako su došli u školu. Tamo je gvardijan bio sam i pitao zašto nema više naroda. Boje se ići, boje se ustaša, odgovaraju mu. I onda su se i ti razišli. Poslije su primijetili da su ustaše bili na školskom tavanu. Jednoga dana dođe opet k meni početkom 1942. s 4 kola i 10 ustaša, i uđe u dvorište. Čuo je naime da imam sijena i pitao me da li ga hoću prodati. Kazao sam mu da trebam za sebe i da ne mogu prodati. On mi je na to rekao: »Dobit ćeš jednu pokrsnicu, kao uvjerenje, potvrdu, da ti se ništa ne smije desiti, da će biti mirno tvoje društvo, imat ćeš slobodu kretanja, bit ćeš preveden u rimokatoličku vjeru.« Popustio sam. Oni su strpali sve sijeno sa štale i jedna kola slame, pronašli su sijalicu s kojom šijem kukuruz, i to sve su odvezli. On mi je ostavio pismeno po imenu moga društva, gdje je pisalo: »Primljeni ste u krilo svete rimokatoličke crkve.« To sam pročitao. Poslije sam pobjegao od kuće i više od toga vremena ne znam ništa.