Službenik Josip Ban govori o ustaškom teroru i prekrštavanju

JOSIP BAN. Službenik, rođen u Ledenicama, govori o ustaškom teroru:

Predsjednik: Što Vam je poznato o prekrštavanju Srba, odnosno o progonima Srba? Svjedok: Odmah poslije sloma Jugoslavije Srbe su počeli tjerati ustaše u logore i internirati. U rujnu mjesecu 1941. počeli su ustaše da ruše pravoslavnu crkvu u selu Suhopoljsko Borovo. Zvona i ostale dragocjenosti ne znam kuda su odnijeli. Cigle, kamenje i slično što je ostalo od nekadanje crkve, prodavali su Švabama, Mađarima i Hrvatima koji su tada živjeli u Borovu. Prekrštavanje Srba prvi put je počelo 21. XI 1941. Na to prekrštavanje došla su dva fratra iz Virovitice. S njima je bio logornik Bakić i ostali ustaški funkcioneri. Poslije 14 dana bilo je drugo prekrštavanje, naime prekrštavali su one koji nisu bili prekrštani prvi puta. Prije toga prekrštavanja dolazili su ustaše iz Suhopolja i Virovitice s logornikom Bakićem i još jednim logornikom čijeg se prezimena ne mogu sjetiti, ali mislim da je to bio Vargolić. Govorili su Srbima da se moraju prekrstiti i prijetili ini da će ih poubijati, potjerati u logore i slično. Također su dolazila iz Suhog Polja dva svećenika koje ja ne poznam, oni su održali neke sastanke i pozivali Srbe neka se prekrste, da im se neće dogoditi nakon toga nikakva neprilika. Poslije toga prekrštavanja nije se prestalo s logorima, ubijanjem, pljačkom, paljenjem i sličnim. U rujnu mjesecu 1943. godine došla su u rano jutro 4 kamiona u Borovo. Kamioni su bili puni ustaša. Ja sam bio još u krevetu i čim sam to vidio ustao sam se i pobjegao u vinograd, kao što sam to uvijek radio kad bih saznao da su došli ustaše. Oni su opkolili cijelo selo. Sve su zatvorili u jedno dvorište. Tu su izlučili Hrvate, Švabe i Mađare, posebno su ostavili Srbe. Između tih Srba ostavili su oko 25 do 30 osoba, što žena, djece i muškaraca i odveli ih u jednu sobu. Tu su ih dobro ispremlatili, a onda su između njih ostavili četvoricu, a ostale stavili u kamion. Ovu četvoricu su na zvjerski način mučili: istrgli im ruke i noge i iskopali oči. Ovako izmučene su pobili i zakopali u đubre. Ja sam međutim — to je bilo oko podne — izašao iz vinograda i došao na ulicu. Tada sam naišao na dvojicu ustaša. Jedan od njih bio je poznati krvnik, neki Polgar Josip. On me je uhapsio, prebacio mi pušku preko ramena i rekao da sam hrvatski izdajnik. Ja sam raskopčao košulju i rekao: neka puca, ubit će boljeg i poštenijeg čovjeka nego je on. Time sam ga razoružao i on je stavio pušku o rame i rekao da idem naprijed. Tjerao me je do te kuće odnosno do kamiona gdje su bili Srbi. Bacio me je u kamion pun krvi. Dalje nemam više ništa kazati o tome. Predsjednik: A što je onda bilo s tim kamionom? Svjedok: Odveli su ga u Viroviticu u logor.. .

Prekršteni, pohapšeni, mučeni i poslani u logor

OSTOJA SAMARDžIJA. Šumski manipulant iz Mlake, govori o pokrštavanju u svom selu:

Znam da je 1942. godine, oko 15. marta, došao jedan svećenik odaslan iz Zagreba da prekrsti cijelo selo Mlaku. Kad je on došao, pozvao je najprije muškarce, gotovo sve starije ljude. Taj je sastanak održan u Mlaki u jednoj gostioni. Ja sam došao na sastanak da čujem što hoće i što govori taj svećenik. Njegov je govor bio otprilike ovakav: »Ja sam poslan iz Zagreba iz biskupije, pošto sam ja interniran iz Istre — ima nas oko 400 svećenika takvih — pa nema sada mjesta i došao sam da vas pokrstim.« . Ljudi su odgovorili da je to nemoguće i da se ne mogu upustiti u tu stvar, jer nisu svi na okupu. »Mi sami, nas nekolicina, ne bismo mogli da se pokrstimo«, rekli su ljudi. On je na to počeo da viče, i kazao da su oni koji neće da se pokrste, neprijatelji »Nezavisne Države Hrvatske« i da će biti stavljeni izvan snage svih zakona. A oni koji su prekršteni, uživat će sva prava i bit će kao »čistokrvni Hrvati«. Međutim, taj je sastanak bio prekinut i drugog dana u 8 sati trideset ustaša koji su bili na stanici, pokupili su cijeli narod iz Mlake i satjerali ga u parohijalni dom u Mlaki. Tamo smo našli istoga svećenika i nekoliko ustaša, mislim nekih oficira. Kada smo se sakupili, on nam je održao govor u kojemu je rekao: »Ja sam poslan iz Zagreba, od zagrebačke biskupije, da vas pravoslavce pokrstim i prevedem na katoličku vjeru. Sada ću vam kazati način pokrštavanja. Ovdje ću ostati 8 dana. Podijelit ću vam neke knjižice — mislim katakizme — iz kojih ćete učiti osam dana da se za to pripremite. Svaki ima ponijeti 40 kuna — kao neku taksu — koju će uplatiti nama.« Tako je tih osam dana narod išao učiti vjeronauk. Svakog dana išli su ustaše po selu, sakupljali narod i tjerali ga u parohijalni dom. Osmi dan, kada je trebalo biti pokrštavanje, došli smo svi u veliku dvoranu parohijalnog doma koja je bila prepuna ljudi. Opet smo naišli na istog svećenika i nekoliko ustaških časnika. U svakom uglu dvorane bio je po jedan ustaša sa puškomitraljezom držeći ruku na opruzi. U sredini sela bio je svećenik za jednim stolom, a pored njega jedan ustaša, tzv. krizmani kum. Pored stola stajali su dvojica ustaša, svaki s jednim čirakom i jednom svijećom. Mi smo jedan po jedan prilazili stolu. Kad smo došli pred svećenika, morao je svaki dignuti tri prsta i ponoviti zakletvu: »Ja se zaklinjem bogom . . .«, ne znam ni sam šta je sve bilo. Uz to je svaki morao reći: »Ja nisam više Srbin, pravoslavac, nego čistokrvni Hrvat.«  Nakon toga svaki je prilazio drugom jednom mjestu gdje je platio 40 kuna u gotovom. Kada se sve to skupa završilo, onda je svećenik održao govor u kojem je rekao: »Vi koji ste se danas pokrstili, sada ste čistokrvni Hrvati. Imat ćete pravo da idete u vojsku, koji hoće i ustašku vojsku. Taj neka se javi u tabor i tamo će biti primljen kao takav«. Nakon toga rekao je nekoliko riječi taj naš ustaša — krizmani kum:  »Ja sam ovdje komandant i vi me svi poznajete u Mlaki, a od danas sam vaš krizmani kum, i ima svaki da me zove »kumom«. To je bilo 13. IV a već 14. ujutro u 6 sati došao je zloglasni ustaša Vasilj Punić, a s njim i taj krizmani kum da pohapse čitavo selo. Svi su bili pohapšeni, mučeni i poslani u logor. Drugog dana poklali su 26 ljudi, a ostale zajedno sa ženama i djecom otpremili u logor Jasenovac. Od 1232 osobe, koliko su ih otjerali iz Mlake, vratilo se kući poslije rata svega 145 duša.

O pokrštavanju i teranju u logore

MATO CUTIC. Ratar iz Velike Barne, svjedoči o pokrštavanju i tjeranju u logore:

Kao domaćem Hrvatu i mještaninu sela Velike Barne poznato mi je da je u našoj crkvi sa propovijedaonice župnik župe Grubišno Polje Pero Cvijanović održao govor u kojemu je rekao da će svi stradati koji ne prijeđu na rimokatoličku vjeru. Nakon pokrštavanja da će moći ići u hrvatsko domobranstvo, gdje će biti osigurani od svake eventualne neugodnosti. Ja znam da je iz mog sela otjerano 70 porodica i dotjerano u Grubišno Polje u park. Među ovim porodicama bilo je i onih koje su se prekrstile. Neki od njih išli su moliti župnika da im on pomogne i da im kaže zašto su dotjerani kada su prešli na rimokatoličku vjeru. On im je odgovorio da im ne može ništa pomoći. Odatle su ti ljudi otjerani u logore u Sisak i Jasenovac, i nisu se vratili svojim kućama. Mi smo se tada, kao ljudi i kao Hrvati — jer nam je bilo teško što se to dogodilo s našom braćom Srbima, s kojima smo živjeli u dobrim odnosima — pokušali založiti da im pomognemo, ali nismo ništa mogli učiniti. Svake nedjelje ustaške vlasti su preko proglasa pozivale narod da prelazi na katoličku vjeru, ali poslije toga događalo se isto kao i s onima prije. Mi smo zastupali interese naše braće Srba, te smo i mi zato stradali. Mog brata ubili su ustaše, a mene su otjerali u logor. Sve što sam iznio, činjenice su koje odgovaraju istini. Ja ovdje želim potvrditi da mi Hrvati i Srbi imamo kao najviši ideal da živimo u bratskoj slozi, da zastupamo jedni druge i da budemo zajedno kao braća. Ja bih molio da oni koji su sagriješili i učinili spomenute greške — neka snašaju i posljedice.

O pokrštavanju i spaljivanju ljudi u crkvi

BRANKO STANKOVIĆ. Rođen u Sloboštini kraj Slavonske Požege, govori o pokrštavanju i spaljivanju ljudi u crkvi:

Predsjednik: Što znate o pokrštavanju Srba? Svjedok: Meni je poznato da se prekrštavanje Srba vršilo 1942. godine. Došao je u naše selo, u parohiju, tamo je nekada bila parohija — u Sloboštini, neki Božidar Šantić, misionar ili fratar iz Zagreba. Ja sam slučajno s njim razgovarao kod učitelja i pitao ga po kojem nalogu je došao. On mi je rekao — po nalogu nadbiskupskog stola iz Zagreba. Kroz to vrijeme vršio je i prekrštavanje. Kod samog prekrštavanja prisiljavao je ljude da se pokrste. Na tom svojem zadnjem obredu kod samoga prekrštavanja i prisiljavanja da ljudi prijeđu na rimokatoličku vjeru, tražio je da mole nekakovu molitvu, ali ljudi nisu htjeli odmah moliti. Naime, on je počeo nešto govoriti i ljudi nisu htjeli to prihvatiti. Onda je počeo drugi put i opet se ljudi nisu odazvali da pristupe toj molitvi za njim. Treći put je opet počeo i onda je rekao — ako neće govoriti, da će ih predati na ustaški stan. Tako su morali da govore tu molitvu za njim, i s tim su i prešli na rimokatoličku vjeru, jer ih je toga puta prisilio. I vršio je i dalje prekrštavanje po ostalim selima i natjeravao ljude da se pokrste, a ukoliko se ne bi neki htjeli prekrstiti, onda je govorio da će ustaše doći po njih i kazniti ih. Sada, dalje mi ništa nije poznato o tome kako je bilo, nego jedino to, o tom nasilnom prekrštavanju. Kada se izvršilo prekrštavanje, ljeti 14. VIII 1942. godine, iz okolnih sela Deževaca, Zigrovaca, Skendrovaca, a pokupili su i neke iz Bosne, sa Kozare, i to su sve stjerali u crkvu, mislim oko 20—30 članova njihovih, i onda su crkvu zaključali i zapalili je, a ostalih 5—8 stotina bacili su u bunare. Napunili su s njima 4 puna bunara, i mislim da se tu još taj narod nalazi. Međutim, kod samoga prekrštavanja su rekli da ukoliko se ljudi prekrste, da će biti zaštićeni i da ih se neće proganjati. Ali to nije vrijedilo, jer su svejedno ljude dalje proganjali i činili takova zla djela.

Pribirovci: pokupili 840 ljudi, žena i djece i otjerali ih u jamu

JOZO JELCIĆ. Krojač iz Čapljine. — Don Ilija Tomasić garantu je zaštitu onima koji pređu na katoličku vjeru:

U godini 1941. u selu Pribirovcima i okolici, svećenik don Ilija Tomasić izdade proglas i zagarantira Srbima, kad su ustaše počeli s klanjem, da se njima neće ništa dogoditi ako prijeđu na katoličku vjeru. On je počeo poučavati ljude što treba da znaju za prve dane. počeo s molitvama i izdata je neka mala knjiga u vidu brošure, s time da je svaka kuća trebalo da ima po jednu. Dva do tri dana kasnije, selo — koje je čisto srpsko, ima oko 1300 stanovnika — opkoljavaju ustaše. Iako je on tu bio, iako je garantirao da se neće dogoditi ništa, kad su ustaše došli, oni su pokupili 840 ljudi, žena i djece i otjerali ih u jamu Ušurman. Neki su bježali, ali su žene i djeca ostali i ustaše su ih bacili u jamu. Neki su se od užasa sami bacali u jamu. U Čapljini je fra Tugomir Soldo imao »društvo sv. Antuna« kojim je on rukovodio 1940. i 1941. godine. I u godini. 1941 svi oni mladići koje je on odgajao u tome društvu, pokazali su da su 90 odsto bili koljači. Javni tužilac: Da li je i fra Soldo bio ustaša? Svjedok: On je govorio da je bio ustaša od 1934. godine. Javni tužilac: Tko je onda bio poglavar? Svjedok: Načelnik je bio Rebac, ali on je načelniku Repcu rekao da on preuzima svu vlast i počeo je otpuštati ljude koji su bili iz HSS i iz drugih stranaka. Javni tužilac: Znači, on je bio civilna vlast i duhovna vlast. Vi ste kazali da ste čuli da su bivši članovi »društva sv. Antuna« bili 90 odsto koljači? Svjedok: Jest, bili su svi ustaše i koljači. Oni su se prilikom kapitulacije jugoslavenske vojske odmah obukli u divlje ustaše. Javni tužilac: Da li je bilo pitomih ustaša? Gdje je sada taj fra Soldo? Svjedok: Mislim da je u Našicama. Javni tužilac: (okreće se optuženom Kreši Klementu). Klement, onda je Soldo bio kod Vas po oslobođenju. Optuženi Martinčić: (Ustaje i izjavljuje) — Ja sam ga namjestio. Ja nisam znao tko je on. Ja sam vidio da se on povlači s vojskom i ja sam ga od toga odvratio. On se pravio nevin i ja sam se raspitivao kod ljudi da li tko zna o njemu? Javni tužilac: A znali ste da bježi iz Hercegovine i da bježi u Sloveniju? Optuženi Martinčić: On je bio u vojsci dušobrižnik i prolazio je s vojskom kroz selo Sv. Ivan Zelina, i ja sam ga zadržao. Sudac dr Cerineo: Jesu li se oni družili s Cankijem? Svjedok: Svakog dana su bili kod Cankija. . .

Trgovac iz Konjica svjedoči o progonima i pokrštavanju u svom kraju

SIMO MANIGODIĆ. Trgovac iz Konjica svjedoči o progonima i pokrštavanju u svom kraju: — Odmah poslije uspostave takozvane, zloglasne, Nezavisne Države Hrvatske, došli su u naš kraj, u Hercegovinu, mačekovci i ustaše. Jedan njihov transport dočekao je naš župnik u Jablanici, fra Nikola Ivanković, i održao otprilike ovaj govor: »Udrite i koljite sve što je srpsko pa i dijete na majčinim grudima«. Poslije toga nastao je progon Srba u čitavoj Hrvatskoj. Bacali su Srbe žive, polumrtve i mrtve u razne jame. Otpočela su strašna mučenja Srba u čitavoj Hercegovini. Zatim su opet davane neke tiskanice, gotove, i traženo je da se potpišu da bi se dobio prijelaz u katoličku vjeru. Imalo je mnogo i moje rodbine, koja je, da bi sačuvala život, to potpisala. Oni koji su potpisali, puštani su kući, a ostali su ubijeni po zatvorima. Kasnije su opet kupili Srbe u Ljubinju, Mostaru, Ljubuškom, Trebinju, Konjicu, Čapljini i drugim mjestima. Sakupili su ih oko 500 i doveli u logor u Jablanici, gdje su ih držali nekoliko dana. Za to vrijeme tih pet stotina ljudi, žena i djece, iskopali su jednu veliku jamu, a kasnije je bilo naređeno da se provede kroz tu jamu električna struja. To su, međutim, otkrili neki pošteni Hrvati i Muslimani iz Jablanice. Čim su oni to primjetili, a u želji da spasu taj svijet, te Srbe mučenike, izvijestili su Nijemce u Sarajevu i tada je došlo nekoliko njemačkih oficira koji su taj slučaj snimili i zatim naredili da ove ljude odvedu iz toga logora. Svi su poslije toga dovedeni u Gospić i tamo svi pobijeni. Nitko se do sada nije vratio kući i mislim :da se neće vratiti. Poslije toga, javno se kod nas govorilo da Srbi treba da idu pod nož, ili da se sele, ili da se prekrste. Seliti se nisu mogli, a tko je htio da spašava glavu, morao je da prelazi u katoličku vjeru. Jednom mom rođaku rekao je župnik fra Nikola Ivanković, inače ustaški tabornik: »Zašto se igraš sa svojom glavom, zašto ne prelaziš na katoličku vjeru?«  Ipak, i pored prijelaza na katoličku vjeru, bilo je svakodnevnog ubijanja ljudi i bacanja u jamu; po 20—30 ljudi ubijano je dnevno. Nekoliko njih preživjelo je to mučenje i oni će najbolje moći ispričati zla koja su učinjena u našim krajevima. Da bi se ipak nekako mogli zaštititi, mi smo poslije toga poslali Glavašu, u tadašnje ministarstvo za bogoštovlje i nastavu, molbe i on nam je ponovo izdao nova odobrenja za prijelaz na katoličku vjeru, na kojima je pisalo da se imamo smatrati ravnopravnim građanima. To nije bilo tako, jer od svega nas trojica smo ostali u životu. (...) Javni tužilac: Kakvi su to mačekovci došli s ustašama? Svjedok: To su bili iz neke zaštite, koji su kasnije prelazili u ustaše. Javni tužilac: Zaštita? Svjedok: Neka zaštita, koja je kasnije prelazila u ustaše. Prvo su bili mačekovci.

O pokrštavanju i zločinima u Brčkom

MIĆO IGNjATOVIC. Lončar iz Brčkog, optužuje Stepinca i Iliju Violanija zbog pokrštavanja i progona Srba:

Godine 1941. u Brčkom počelo je polako prisiljavanje da se prijeđe na katoličku vjeru, da nam se onda neće ništa dogoditi. Izvjesni ljudi, penzioneri, državni službenici i još neki stvarno su prešli, ali ostali koji su bili zatvoreni, među kojima i ja, mi smo ostali uporni. Kad smo iz zatvora oslobođeni, zatvorili su nas ponovo, ali opet se nitko nije prekrstio. Biskup dr Ilija Violani, ratni zločinac, koji je prvih dana poslije oslobođenja osuđen od narodnih vlasti i strijeljan, nekoliko puta se dogovarao s današnjim optuženim dr Alojzijem Stepincem, nadbiskupom, ali rezultat je ostao isti. Kad je u novembru mjesecu poslao dr Alojzije Stepinac dr Iliju Violanija, on je doveo dvije satnije, 18. ustašku i 5. ustašku satniju, sastavljene od ustaških emigranata. Komandant 18. satnije bio je satnik Barjak, a 5. satnije Franjo Kaštel. Došli su 29. novembra u Brčko. Pohapsili su te iste večeri nekoliko gostioničara i napomenuli da oni budu misionari naši i sutra kad su ih pustili, kazali su da do 1. XIII do podne treba podnijeti molbe za prekrštenje. Rekli su da ćemo izgubiti glave ako se ne prekrstimo. Od podne, od 2 sata do 4, sakupili su nas, preko 150 srpskih domaćina i sinova. Kako su nas dognale ustaške patrole, tako su nas bacili u gimnaziju kao u kavez. Tu su nas tukli svim što su imali pri rukama, kundacima, žilama, svukli s nas džempere, iako je bila zima — 15 ispod nule — cipele, poskidali zimske kapute od 4 do 12 sati, tj. 7 sati neprestano nas tukli. Gole i bose protjerivali nas u Gunju, 4 kilometra uz prugu, zatvorili 60 Srba koji nisu mogli ići i 7 Jevreja. Tu smo bili 24 sata. Uvečer je došao zloglasni kotarski predstojnik Montani s ustašama i kazao: »Nismo znali da ste predali molbe«. I mi nismo znali! »Hajde, vi ste slobodni, i sutra na prekrštenje.«  Drugog decembra smo se prijavili u župni ured. Dali su nam tamo gotove formulare, koji su doneseni iz Zagreba. Mi smo samo ispunili naša imena. Drugoga prosinca uvečer još su opljačkali pravoslavnu crkvu, koja je bila najveća i najbogatija u Bosni i Hercegovini, svu zlatninu pokupili, knjige od vrijednosti, a onda je zapalili i do temelja srušili; na tom mjestu su pravili zabave i slično. Poslije toga su otišli na groblje i sve srpske-pravoslavne grobove i sve spomenike dinamitom i čekićem razrovali i razbili. Nas su pokrstili, ali nam to nije pomoglo, jer se poslije toga nastavio progon, pa smo i kao katolici trpjeli i stradavali.

Ratar iz Sremskih Laza, o zločinima ustaša i sveštenika

BOZO LAZIĆ. Ratar iz Sremskih Laza, o zločinima ustaša i sveštenika:

Po osnutku »NDH«, kako u preostalim selima, tako i u mom selu otpočele su zločinačke akcije nad našim narodom. Do prve i glavne terorističke akcije došlo je već 1. maja 1941. Toga je dana naše selo bilo opkoljeno sa svih strana ustašama, i ustaše su počeli da kroz dvorište ulaze u kuće, kundacima tjerajući ljude napolje. Ustaše su počeli da ljude premlaćuju još u sobama, tako da su mnogi ostali ležati u kući, i mi jači, koji smo izdržali, izašli smo na ulicu. Najprije su nam naredili da se izujemo i poslagali nas jednog do drugoga, te su nas udarali po tabanima. Mnogi nisu znali za sebe i onesvijestili su se. Tada su najsnažnije, koji su izdržali, natjerali da se dignu, metnuli u kamion i otjerali nekuda, odakle se ovi više nisu nikada vratili. Do danas se ništa ne zna gdje su i najvjerojatnije da su ih ustaše na zvjerski način pobili. Od toga dana, od 1. maja 1941, uslijedile su svakodnevno terorističke akcije po našem selu, premlaćivanja, mučenja itd. Godine 1942, početkom četvrtog mjeseca, dolazi naredba od sreskog poglavarstva Vinkovci na naše općinsko poglavarstvo, a općinsko poglavarstvo daje da se probubnja kroz selo da imaju svi Srbi da počnu podnositi molbe za prekrštavanje. Razumije se, narod, iako je to čuo, nije uzeo za ozbiljno. Nije htio da na to pristane, jer je teško bilo prijeći iz svoje vjere u drugu. Međutim, drugoga dana dolazi u naše selo svećenik Baličević Marko iz Starih Jankovaca i počinje da priča, među narodom, o Hrvatskoj i o tome kako je katolička vjera najbolja i najveća na svijetu, kako je to jedna vjera u koju treba da svi prijeđemo, jer kad prijeđemo u tu vjeru, da ćemo biti pravi Hrvati, da smo mi u stvari i bili nekada Hrvati, pa da ćemo sada svojim prijelazom u katoličku vjeru opet to biti, da ćemo biti mirni i ravnopravni kao i drugi Hrvati, ništa nam se zlo neće dešavati, a ovo što je bilo do sada, da će prestati, da ćemo biti potpuno slobodni građani. Iako je to govorio, mi nismo popustili. Zatim dolazi do druge akcije. Ovaj puta se uzeo oštri kriterij i postavilo se tako da se mora prijeći. Opet je dolazio u selo svećenik Baličević i počeo govoriti o tome da ćemo morati prijeći na katoličku vjeru, jer da ćemo inače svi biti odvučeni u logore, pa da je prema tome bolje za nas da prijeđemo. Mi smo opet ostali kod svojega i nismo htjeli prijeći. Tada dolazi zloglasni ustaški krvolok Tolj, za predstojnike kotarskog poglavarstva Vinkovci. On dolazi i u naše selo. Naređuje da se pozatvaraju svi dućani i javne ustanove i na taj način spriječio je da bilo tko od nas nabavi i obavi ono što mu je potrebno. Dozvolio je da se može ići kupiti stvari u drugo mjesto, ali onaj tko hoće dobiti dozvolu, mora imati potvrdu da je podnio molbu za prekrštenje. Ljudi su tada, jer su trebali stvari, počeli da podnose te molbe. Jedne nedjelje, ili u subotu navečer, probubnjano je po selu da se u nedjelju imamo sakupiti svi u našoj crkvi gdje će se vršiti prekrštavanja. A ko neće, da će biti otjeran u logor. Došli smo u crkvu. Tu je već bio svećenik Baličević i on je opet počeo da priča što i ranije — da ćemo biti slobodni, kako smo sada Hrvati i slično. Na to je jedna žena počela naglas da plače, a za kratko je vrijeme nastao u crkvi opći plač; jedni su plakali, drugi su zapomagali i ništa se više nije razumjelo što je govorio svećenik Baličević. Mi smo se tada počeli razilaziti bez pokrštavanja. Međutim je svećenik Baličević, kad je opazio da se razilazimo, počeo da viče kako ćemo svi biti kažnjeni, iako smo došli u crkvu da se prekrstimo. On je rekao da će sve popisati. Mi snio ostali u crkvi i onda je on opet počeo govoriti da ćemo postati slobodni i ravnopravni građani, da se više nitko ne treba ničega bojati, jer da smo sada slobodni građani »Nezavisne Države Hrvatske«. -Mi smo mislili da je tako. Ali što se dešava? Čim nas je on prekrstio i mi došli svojim kućama, došli su ustaše i poprijeko nas gledali. Za kojih 3—4 dana dovezao se u automobilu zloglasni krvnik Tolj, zajedno sa svećenikom Baličevicem: Dali su naredbu da svi treba da se sakupimo pred općinom, a tko neće doći, da će biti na licu mjesta strijeljan. Zloglasni Tolj počeo je da nas ismijava i kad bi govorio o nama kao Hrvatima, vidjelo se da nas poprijeko gleda, da nas ismijava i da nam se izruguje što smo prešli s naše vjere na katoličku. I svećenik Baličević također se ironično smješkao kad je govorio o tome. Prije odlaska, Baličević i Tolj su rekli da se ustaše više neće u našem selu pojaviti. Mi smo mislili da je tako i bili smo donekle čak i veseli. Međutim, čim je njihov auto otišao, došli su ustaše, otjerali sve s ulica i čak naredili da se ne smije paliti u kućama svjetlo u noći. Vidjeli smo da smo prevareni, ali smo mislili da je to bez odobrenja Tolja i svećenika Baličevića, da oni možda zato ni ne znaju. Međutim, nastavilo se sa svim onim što su ustaše radili i prije. Ustaše su počeli da nas ispremlaćuju, a neke su otjerali u logore. Sve je to tako išlo kao i prije, do 14. oktobra 1944. kada su ustaše ponovo opkolili naše mjesto, upali u selo i premlatili gdje su god koga našli. Sve su istjerali iz kuće, opljačkali su nas i počeli da ubijaju, strijeljaju i na drugi način muče narod. Tom prilikom strijeljano je u našem selu 54 osobe, od toga najviše staraca i djece. (...)

Službenik iz Gospića, o masovnim pokoljima i držanju sveštenika Frkovića i Jola Bujanovića

ANTE ZUPČIĆ. Službenik iz Gospića, o masovnim pokoljima i držanju sveštenika Frkovića i Jola Bujanovića:

Predsjednik: Sto znate kazati o prekrštavanju Srba. Svjedok: Poznato mi je da je u svibnju otpočelo prekrštavanje Srba. Međutim, Srbi su hapšeni i dovođeni u zatvor u Gospić već i prije. Iz Gospića su slani u Jadovno. Kada su počeli masovni pokolji u kolovozu, oni koji nisu pobjegli, ubijeni su. Neki seljaci su pobjegli u šumu, a neki građani plaćali su Talijanima, koji su ih s kamionima prebacivali. One koje su uhvatili, ubijali su bez obzira da li su pokršteni ili ne. Predsjednik: Da li se sjećate kojeg svećenika koji se istakao u tom prekrštavanju? Svjedok: U tom prekrštavanju sudjelovao je svećenik iz Gospića. Međutim, 1944. godine kada je poginuo veliki župan Frković, zamijenio ga je svećenik Jole Bujanović. Kada je ovaj došao, mislilo se da će biti nešto bolje. Međutim, uskoro se počelo šaputati da će i ostali Srbi biti poklani i pobijeni. Krajem rujna počelo je s hapšenjem muškaraca i mlađih žena, a ujedno je uhapšeno mnogo Hrvata i iz domobranstva. Stavljeni su u zatvor, a onda je nastavljeno s hapšenjem preostalih. To su uglavnom bile starije žene i djeca. Ovdje u zatvoru su gladovali. Ja sam ih s prozora zgrade u kojoj sam radio, gledao kako dobijaju malo krumpira na dan i gladuju. Mnoge su već u zatvoru ubijali. U mjesecu veljači počeli su ubijati Srbe i u okolici. Izašli su proglasi da je tu i tu obješeno 20 Srba, zatim u drugom jednom selu opet nekoliko desetaka itd. U Gospiću, u mojoj ulici, bilo je obješeno 20 Srba. U selu Oštra, na cesti iz Gospića za Karlobag, povješano je također 20 Srba. Te obješene su morali drugi dan skidati i pokapati oni isti koji su kasnije tj. u ožujku bili također povješani. To je sve učinio svećenik Jole Bujanović. Javni tužilac: Tko je imao svu vlast u rukama svršetkom 1944. i u 1945. do oslobođenja? Svjedok: Imao je uglavnom svećenik Jole Bujanović, jer su njemu dolazili ustaški funkcioneri na savjetovanje i konferencije. Javni tužilac: Kako to da je on imao svu vlast? Svjedok: On je bio prvo dušobrižnik kod ustaša, a kasnije je postao velikim županom.

Adam Dragaš iz sela Vinde kod Petrinje, govori o držanju sveštenika u Čuntiću

ADAM DRAGAŠ. Poljoprivrednik iz sela Vinde kod Petrinje, govori o držanju sveštenika u Čuntiću:

Predsjednik: Molim Vas, Vi ste ponuđeni za svjedoka protiv Lisak Eriha. Što Vi znate konkretno o Erihu Lisaku ? Svjedok: Ja ću govoriti o Čuntiću. Godine 1941., u svibnju i lipnju mjesecu, opazio sam da su se u selu Čuntiću, u samostanu sv. Antuna, ustaške organizacije, koje su bile dotle zvane zaštita, počele oblačiti u ustaške uniforme. S njihove strane je na nas uslijedio pritisak da cijeli srpski narod ove općine mora ili kopati i kositi za te fratre, pošto je gvardijan bio predsjednik općine Jaškovec. Išao sam mu kositi, a poslije je trebalo i kopati. Poslije sam opazio da nas sile da prijeđemo s naše vjere. Jednoga dana bio sam prisiljen da idem u trgovinu Jurice Mihelića pod Čuntićem. Tu me je uhapsio tabornik iz sela Čuntića i uveo u dvorište tog Mihelića. U tom dvorištu bilo je oko 28—30 ljudi i u jednom kutu našao sam nekoliko poznatih iz sela Bačuge. Tamo su bili ustaše iz Čuntića: Mato Mrmić i Pero Begić. Oko 9 sati ujutro došao je auto i stao kod dućana. Na to govori taj Mato Mrmić, veli: »Evo Kvaternika!«  I taj momenat otvaraju se vrata na dvorištu i uđu dvojica u ustaškoj uniformi. Skidoše puške i za glavu uhvatiše puške i sve ljude tuku s kunakom. Došli su i do grupe gdje sam ja bio. Kako su kola bila unutra, a rudo od kola ispred nas, jedan od njih zgrabio za rudo da ga ukloni, ali nije mogao, jer je zapelo nešto u suši. Onda oni otvore paljbu, s eksplozivnim mecima, na nas. Čim je počela paljba, jednom se od glave odbili dijelovi, pa je nakon eksplozije preko mene pao, na zemlju, a ja nisam više ništa opazio od šuma u glavi, i ležao sam tako dugo dok nisu počeli skidati mrtve i skupljati ih, i onda je mene neko digao. Vidim, došla su ciganska kola u dvorište. Bacaju mrtve u kola, a meni kantu vode dadu da brišem krv sa stijene i dali mi još sijena da kupim krv po cementu i da to sve imamo oprati. I tako su Cigani odvezli te mrtve ljude, a mi smo tu bili do pet sati navečer. Poslije su nas krenuli za Banski Grabovac. Na polovici sela Bačuga zaustavili su nas i pazili. Onda je stigao na motociklu ustaški starješina, zaustavlja se i oni njega pozdravljaju i predstavljaju mu da imadu jednog pravog komunistu u ovome stroju. Ovaj skoči i pita gdje je taj. Oni izvuku jednog druga na stranu, a ustaški starješina zgrabi ga i sruši na zemlju te okrene po njemu tući, pa i o stijenu udarati. Zatim s njim u stroj; krenu nas u Grabovac. Nakon jednog kilometra izvedu toga što su ga tukli, iza živice i ubiju ga. Na stanici u Grabovcu preko 300 ljudi naguranih u jedno dvorište, da nisu nas mogli tamo strpati. Opet nas na cestu i dadu nam čučanje. Poslije su dolazili sve po dvojica ustaša i odvodili po dva do tri čovjeka. Odvedu ih nekuda; nedaleko od stanice stalno se čuju pucnji iz pištolja. Tako sam i ja došao na red. Dođu trojica i vode nas na jednu livadicu, na kojoj imade dosta leševa. Dovedu nas gdje je započeta da se kopa jama od pola metra, i dadu nam jednu lopaticu. Jedan od nas s lopaticom, a dvojica s rukama iskopali smo jamu dva metra široku, dva metra dugu i možda jedan i pol metar duboku. Onda su nas potjerali da leševe vučemo u tu grabu. Mi položili četiri po redu dolje. Onda kažu: Vuci opet. Dovučemo opet dvojicu i položimo poprijeko u križ. Kažu: Tu zemlju opet bacajte van. Izbacimo zemlju, a oni će nam: Tu sada pravite sebi mjesto! Kada smo tako malo postojali, stanu nas tući kundacima, a tu najednom jedan ustaša otuda iza nekih vrba viče: Daj ovamo tu trojicu. Ovaj kaže: Ovi ne idu van. Onaj kaže: Daj ih ovamo, naredila je komisija da idu na komisiju; ali onaj odgovara: Ne idu van. I onda se ustaše približe grabi i kažu: Naredio je župan da odmah ta trojica dođu. Tako je nas pustio iz grabe van i došli smo pred stanicu gdje je bila komisija i tu su nas postavili i ništa nas komisija nije pitala, samo jedan ustaša iz sela Metušića, kotar Petrinja, došao je k meni i ovim mojima koji smo kopali grabu, i odveo nas u dvorište. Našao je još jednoga i nas četvoricu iz općine Jabukovac, kotor Petrinja, izlučili su na stranu, i kažu nam: Pušteni ste kući. I tako smo s tim ustašom došli do stanice Kraljevčani. Onda nam kažu: Odlazite kući sutradan. Ja sam odmah kazao ljudima kako je i da se trebaju čuvati, i tako smo se i razbježavali poslije. Ali odmah gvardijan iz Čuntića počeo da saziva narod na pokrštenje. Seljane Klinca sazvao je i odveo u Čuntić. Malo je koji čovjek taj dan ostao kod kuće, sve su odveli i nema ih nazad. Selo Telić, zvano više Dragutinac — odatle su odvedeni isto tako na pokrst, ali se nisu vratili. Došli su i u Mlinoga Doljnje da sazovu narod, ali narod se branio, jer se boji ustaša. Ali oni kažu — nisu to ustaše, i nije bilo ustaša, ali opet narod nije smio ići. Nagovorili su samo nekoliko staraca i starijih žena i oni krenu i tako su došli u školu. Tamo je gvardijan bio sam i pitao zašto nema više naroda. Boje se ići, boje se ustaša, odgovaraju mu. I onda su se i ti razišli. Poslije su primijetili da su ustaše bili na školskom tavanu. Jednoga dana dođe opet k meni početkom 1942. s 4 kola i 10 ustaša, i uđe u dvorište. Čuo je naime da imam sijena i pitao me da li ga hoću prodati. Kazao sam mu da trebam za sebe i da ne mogu prodati. On mi je na to rekao: »Dobit ćeš jednu pokrsnicu, kao uvjerenje, potvrdu, da ti se ništa ne smije desiti, da će biti mirno tvoje društvo, imat ćeš slobodu kretanja, bit ćeš preveden u rimokatoličku vjeru.«  Popustio sam. Oni su strpali sve sijeno sa štale i jedna kola slame, pronašli su sijalicu s kojom šijem kukuruz, i to sve su odvezli. On mi je ostavio pismeno po imenu moga društva, gdje je pisalo: »Primljeni ste u krilo svete rimokatoličke crkve.« To sam pročitao. Poslije sam pobjegao od kuće i više od toga vremena ne znam ništa.