O saradnji Stepinca sa ustašama još prije rata

ILIJA ŠUBARIĆ. Zemljoradnik iz sela Joševica, govori o saradnji Stepinca sa ustašama još prije rata:

Svjedok: Ja se sjećam, iz početka 1941. godine tako, kada sam povodom kapitulacije bivše Jugoslavije bio u Sarajevu, gdje me je to zateklo, odmah ondje imao sam prilike vidjeti dovođenje pojedinih ljudi iz Hercegovine, u logor, gdje su i strijeljani. Razlog je bio, ja ne znam kakav. Iza toga sam došao kući, gdje sam bio srpnja mjeseca iste godine mobiliziran u domobransku vojsku. Tu sam imao prilike vidjeti kako nestaju pojedini srpski mladići koji su bili mobilizirani u hrvatsku vojsku, a dolazili su s običnom pokrštenicom. U kojem pravcu su nestajali, ne znam, ali nisu bili više u redovima u kojima smo se mi nalazili. Iza toga mi je poznato, u samoj Glini bilo je iz okolnih sela nekoliko djevojaka koje su bile prekrštene. Redovito su pohađale katoličku crkvu. Međutim, te su djevojke bile uhapšene i takođe nestale u nepoznatom pravcu. Iza toga, znam neku familiju iz Grabovca Gornjega, koja je bila prekrštena, nakon toga pohapšena i nestala, ne znam kuda. Sjećam se još 1935. godine, kada je nadbiskup Stepinac dolazio u Glinu, odnosno imao je doći i u Bučicu. Ne znam, bila je, mislim, nekakva posveta nečega, barjaka, čega li. Tu je bio priređen doček na tzv. Jakinskom Mostu, gdje su dočekivali nadbiskupa Stepinca katolički i pravoslavni svećenici i nadbiskupu su poljubili ruku, a vidio sam da je nadbiskup Stepinac od pravoslavnoga popa iskinuo ruku i nije dozvolio da mu je on poljubi. Osim toga sam imao prilike učestvovati na samoj priredbi, večeri, na banketu, gdje su učestvovali tzv. glinski doktori dr Puk, Cvitanović, Rebok, Vidaković, gdje su, ne bih se sjetio kakvim rečenicama, podstrekivali nadbiskupa Stepinca da govori, ali sjećam se njegovih riječi na svršetku: »Ja znam što je moja dužnost da učinim za općehrvatske interese i ja obećavam ovdje da ću to učiniti« — Kome je oštrica bila uperena, ja ne znam. Javni tužilac: A što su bili za vrijeme »NDH« Puk. Cvitanović, Vidaković i to društvo koje je nazdravljalo Stepincu? Svjedok: Za vrijeme »NDH« je dr Puk bio ministar pravosuđa... Javni tužilac: Ustaški ministar? Svjedok: Da, a dr Rebok je bio, koliko sam čuo, neki funkcioner Gestapoa, a za Cvitanovića ne bih znao. Sam Vidaković i ostali bili su nekakvi tabornici i logornici. Javni tužilac: I klali su Srbe? Svjedok: To je jasna činjenica. Oni su bili glavni organizatori cijelog pokreta za klanje.

Sveštenik Dionizije Juričev predvodio je ustaše

LjUBIŠA SESANOVIĆ. Prema svjedočenju Sesanovića, sveštenik Dionizije Juričev predvodio je ustaše:

Predsjednik: Što Vam je poznato o prekrštavnju i progonima Srba? Svjedok: Meni je poznato o pokrštavanju Srba to koga je lično pokrstio u Svinici Dionizije Juričev, svećenik. On nas je pokrstio i sakupljao narod na vjeronauk i prijetio je, govoreći ako nas manje pokrsti, »bit će nama šire«. Tako je govorio većinom poslije pokrsta. Nakon šest do sedam mjeseci izašao je s vojskom, 3—4 stotine ljudi, i zapalio u našem selu oko 40 staja. Odveo je nekoliko ljudi iz sela i krenuo s tom vojskom za Kolovo, i tamo stotinu i nekoliko ljudi potukao. Predsjednik: Da li je on vodio ustaše? Svjedok: Da. Predsjednik: Taj Juričev Dionizije? Svjedok: Da, on lično. Ja sam ga vidio svojini očima. Predsjednik: I nakon pokrsta? Svjedok: I nakon pokrsta.

Jedini koji je preživio pokrst i klanje u Glinskoj crkvi, sjeća se tog događaja

LjUBAN JEDNAK. Jedini koji je preživio pokrst i klanje u Glinskoj crkvi, sjeća se tog događaja: vidi Masakar u Glini.

Svjedočenje o pokrštavanju i klanju od strane ustaša i sveštenika u opštini Cetingrad

CVIJETA MIŠKOVIĆ. Radnica, živjela u selu Maljevcu, svjedoči o pokrštavanju i klanju od strane ustaša i sveštenika u opštini Cetingrad:

Svjedok: Vodio nas je Milan Bogović i Pero Međedić, koji je bio svećenik, i on nam je rekao da idemo na prekrst. I išli smo k njemu u njegov stan. Popisao nas je i vodio nas je u crkvu i tu nas prekrstio. I čitao jednu knjigu, a mi smo kleknuli na gola koljena. Predsjednik: Da li se cijelo selo prekrstilo? Svjedok: Da, prekrstilo se naše cijelo selo. Ali poslije prekršta nakon dva mjeseca, početkom godine, otjerali su mene i svu moju djecu. Predsjednik: Otjerali su vas? Svjedok: Da, a imala sam devetero djece. Četvoro se utopilo u vodi kada sam bježala u Petrovu Goru, a četvoro su odveli u Staru Gradišku i ne znam što je poslije bilo s njima. Predsjednik: Prije nego što ste se prekrstili, sto se dogodilo u vašem selu? Svjedok: Ljude su pokupili, a nakon tri dana i 47 žena i njihovu djecu. Žene su se porađale, a djecu su ustaše trgali rukama od njih, kako se koje rodilo. Od Uskrsa su to radili kod nas. A jednom su 80 duša poslije pokrsta zatvorili i zapalili u sjeniku. Tako je opet jedan gazda do podne išao na prekrst, a od podne do na večer imao ustaše u gostima do 10 sati, a onda je legao, ali po noći su njega i njegovu familiju pokupili i pobili. Predsjednik: Zar su ih ubili istu noć kada su se pokrstili? Svjedok: Istu noć kad su se prekrstili.

Likvidacija preostalih Srba, 1944. godine, u Stocu

IVAN VITLOCIO. Apotekar iz Stoca, govori o likvidaciji preostalih Srba, 1944. godine, u gradu iz kojeg je:

Poslije masovnog ubijanja Srba u Stocu, ostalo je nekoliko njih, koji su bili čisto ošamućeni događajem koji se desio. Nakon kratkog vremena počeli su se u Stocu širiti glasovi da Srbima nema mjesta u »NDH«, i da jedino prijelazom na rimokatoličku vjeru mogu osigurati život. Nekoliko njih, među njima Vreća Petar, Marić Jefto, Topalović, Avdalović i drugi, predali su molbe za prekrst. Molbe su bile uvažene i nakon obuke od 14 dana pristupilo se ceremonijalu prevođenja iz pravoslavlja na rimokatoličku vjeru. Sedam do osam dana kasnije pozvao sam na večeru našeg župnika i zapitao sam ga, da li može Srbima koji su prešli na rimokatoličku vjeru, garantirati života. Uz osmijeh, odgovorio mi je: »Ja sam njima duše spasio«. Za kratko vrijeme, Marić, Topalović, Avdalović bili su isto tako uništeni kao i drugi pravoslavci.

Samostan našički bio je centar ustaški

STIPE KOVAČEVIĆ. Rođen u Našicama 1890. godine, slikar; po narodnosti Hrvat.

Predsjednik: Što Vi znate o pokrštavanju Srba? Svjedok: Meni je poznato samo uglavnom, a osobno kod toga nisam sudjelovao. Samostan našički bio je centar ustaški. Pater Sidonije je formirao ustaške logore i počeo je s polaganjem zakletve u samostanu na nož i revolver. Dolazio je i major Lukac, koji je formirao te formacije i donosio letke. Godine 1941. pater Sidonije uzeo je pušku o rame i s ostalim ustašama počeo razoružavati jugoslovensku vojsku. To je bilo u prvoj godini. U lipnju mjesecu najedanput formira on neku ustašku grupu kao »akciju katoličkih muževa«. Ta grupa vezala se s ustašama koji su u Našicama izveli pravoslavnog svećenika Bogića iz stana, mrcvarili mu djeda, izveli ga iz Našica, zaklali i izmrcvarili, a kad je žena htjela da pokopa tijelo muža, nisu joj dozvolili, nego su odredili Cigane da ga kao psa zakopaju u jednom budžaku. Pater Sidonije išao je stalno po selima gdje su Srbi, pljačkao je, orgijao, jeo i pio, osiromašivao ljude, i nekoliko nedjelja poslije pokrštavanja svi su ljudi bili protjerani neki za Srbiju, a neki u logore u Gradišku i Jasenovac. Ja znam da se ništa u Našicama nije moglo dogoditi dok nije pater Sidonije dao svoj pristanak. Tako je on za logornika postavio nekog Gripka Stjepana, koji je imao svega 20 godina i koji je bio samo firma, dok je sve izvršavao taj pater Sidonije.

Prekrštavanje Srba po zahtevu popa Kučmanić Stjepana

ANDRIJA ŽALAC. Ratar iz Kamenskog, o popu Stjepanu Kučmaniću:

Predsjednik: Što znate da nam kažete o prekrštavanju Srba u Vašem kraju? Svjedok: Prekrštavanje Srba izvršeno je po zahtjevu popa Kučmanić Stjepana, i to 1. X 1942. godine. Toga dana oni su dolazili na pokrštavanje u Kamensko u povorci, u kojoj su išli kao da idu na klaonicu. Držali su se tako što nisu znali da li idu na prekrštavanje u crkvu ili na klaonicu u crkvu, pošto je cijelo Kamensko bilo opasano vojskom. Oni su dolazili jako utučeni i neveseli, iako im je bilo obećano da im se ništa dogoditi neće. Međutim, kratko vrijeme poslije toga oko 13 žrtava je palo. Izvjesno vrijeme poslije toga u šumi, u dvije jame, koliko ja znam, strpano je oko 150 ljudi. Jedna jama ostala je prazna, a bila je namijenjena za Popović Brdo. Kad god su ustaše kod nas dolazili, ljudi su izmicali i povlačili se, jer koliko god je obećanja bilo da im se ništa dogoditi neće, sve je to džabe bilo.

O prekrštavanju i ubijanju Srba u glinskom kotaru

NIKOLA PRILjEVA. Ratar iz Majske Poljane kod Gline:

Predsjednik: Što znate o prekrštavanju Srba u Vašem kraju i o nasiljima? Svjedok: Mi Srbi u glinskom kotaru znam da smo se trebali prekrstiti. Mi smo po ustašama podnijeli neke molbe za prekrštavanje i onda su nas prekrstili. Predsjednik: Tko je primao molbe? Svjedok: Primao je župnik. Ustaše su od nas oduzimali i odnosili župniku. Predsjednik: Ustaše su uzimali? Svjedok: Jest. Predsjednik: Onda, dalje? Svjedok: Poslije toga, kad smo se prekrstili, nastalo je još veće ubijanje i klanje; toliko ja o prekrštavanju znadem. Predsjednik: Kako se zvao župnik? Svjedok: Žužek. Predsjednik: Je li župnik? Svjedok: Jest.

Devojčica na zgražavanje svih u dvorani, diže kosu i pokazuje gde su je klali

MILICA PEKIĆ. Rođena u Bijelom Brdu, živi u Karlovcu, ima samo četrnaest godina:

Predsjednik: Što znadeš, pričaj nam, o prekrštavanju Srba na katoličku vjeru? Svjedok: (Dijete je zbunjeno.) Kršteni su ... ne znam ništa od toga. Predsjednik: Jesi li prisustvovala kad su nasilja vršena nad Srbima, ubijanja? Svjedok: Jesam. Ja sam vidjela kad su ubijali Srbe, ubijali su i prekrštavali u 1941. godini, a ubijali su i u 1942. godini. Predsjednik: Kako su prekrštavali? Svjedok: Moju mamu jesu, a mene nisu i još jednog malog. Moju mamu i mojeg oca su prekrstili. Predsjednik: Jesu li tvojeg oca i majku na silu? Svjedok: Na silu, jer su morali. Predsjednik: Zašto su morali? Svjedok: Ako su htjeli da ostanu živi, a ako se ne bi htjeli, da će ih pobiti. Predsjednik: Kad su onda počeli ubijati? Svjedok: U proljeće su počeli ubijati. Predsjednik: Koje godine? Svjedok: 1942. godine. Predsjednik: 1942. godine? — kad su ustaše dolazili? Svjedok: Ustaše su došli i počeli klati... i mene! Ovdje! (djevojčica pokazuje na vrat). Predsjednik: Pričaj lijepo, nemoj se bojati. Svjedok: Ustaše su odveli 125 duša i tamo poklali iz mojeg sela, sve koje su odveli. Predsjednik: Jesu li otac i majka ostali živi? Svjedok: Majka je ostala živa, a otac ne. Predsjednik: Jesu li ga ubili? Svjedok: Ubili i zaklali. Predsjednik: Kako su tebe klali? Svjedok: Uhvatili su me u kući i svu družinu i odveli u šumu i klali. Predsjednik: Kako si se spasila? Svjedok: Klali su i pobacali u jame i otišli. Zapjevali su, a ja sam se digla i još dva dječačića i onda smo otišli kroz šumu u Kolobuč selo. Predsjednik: Gdje su te klali? Svjedok: U šumi. Predsjednik: Pokaži na sebi? Svjedok: (Djevojčica na zgražavanje svih u dvorani, diže kosu i pokazuje gde su je klali.) Predsjednik: Cime su te klali? Svjedok: Bajunetom. Predsjednik: Kako? Svjedok: Na šest mjesta bajunetom. Predsjednik: Jesu li ti braća stradala? Svjedok: Troje braće i jednu sestru su zaklali. Predsjednik: A u selu? Koliko je stradalo svega? Svjedok: Starci, bilo ih je oko 20, sve su pobili. Predsjednik: Sve su pobili? Svjedok: Sve su poklali. Predsjednik: Kako da samo 20 ljudi ima u selu? Javni tužilac: Djevojčica je kazala — staraca. Svjedok: I u nekoliko sela. Predsjednik: Drugi su pobjegli u šumu? Svjedok: Drugi su pobjegli u šumu i otišli u partizane ...

Seljanka iz Udbine, o svešteniku Matu Mogušu

MARA RUPČIĆ. Seljanka iz Udbine, o svešteniku Matu Mogušu:

Svjedok: Kad je otpočelo prekrštavanje Srba kod nas, tamo je bio svećenik Moguš Mate. On je okupio oko sebe ustaše i što bi god njima naredio, to bi ustaše učinili. Oko Udbine gdje je od bio, i okolišnih sela, bilo je dosta pravoslavaca. Po naređenju ovog svećenika, ustaše su ove pravoslavce klali i uništavali. Moguš je najmljivao pravoslavce da dolaze kod njega i primao od njih mito. Narod je kod njega dolazio jer je bio uplašen, i nosio mito. Nakon nekog vremena pozvao je pravoslavce iz triju sela da dođu kod njega, jer će ih sve prekrstiti. Kad je narod došao u crkvu, a pošli smo i mi Hrvati, rekao mu je: »Izađite kod spomenika kralja Petra, ja ću vam održati govor.« Jadan narod izašao je da bi čuo govor. Moguš je oko sebe okupio ustaše i obratio se narodu: »Vi Srbi došli ste da bih vas prekrstio. Ne treba vas pokrstiti; ja da krstim vuka, a vuk u šumu. Vama nema spasa, da li se krstite ili ne.«  Pokazujući prema ustašama, rekao je: »Pogledajte moje ustaše, to su mojih dvanaest sokolova, kud ih pošaljem, oni sve pokolju i unište, a idući svome domu pjevaju. Oni su kadri, njih dvanaest — da unište dvanaest tisuća Srba. Vi Srbi, — vama nema spasa — ako idete u šumu, ja ću vas i u šumi naći!«  Mi smo Hrvati i pravoslavci dobro zajedno živjeli. Oni su bili na Ravnom Polju. Moguš je rekao: »Vašu zemlju ćemo podijeliti, jer vama nema spasa, idite kuda hoćete.«  Na to se ovaj jadan narod sav od straha razbježao i nije se više vraćao. U Udbini bila je polovica pravoslavaca, polovica Hrvata. Po naređenju Moguša svi pravoslavci su poništeni. Odvukli su ih pod Velebit i više se nisu natrag vratili. Jedna žena, kad je došla da moli za svoga muža koji je bio u zatvoru — ona je imala desetero djece, i išli su s njom zajedno i civili Hrvati da zamole ustaše za njenog muža —ali ustaše su im rekli da im je svećenik naredio: njegovo naređenje, njihovo izvršenje. »Mi vidimo da je ova ženska sirotinja i znamo za njenog muža da je zarobljen i da leži u zatvoru, ali mi ne smijemo bez svećenika ništa.«  Civili su zatim otišli k svećeniku i rekli: »Pustite ženu, ona je s nama i mi smo dobro živjeli, neka spasi ta žena svoju sirotinju.«  A on je rekao: »Idem ubiti onu kuju, da više ne vidim te kuje, da bacim u kanal. Svojim ustašama ću narediti i kuja će biti uništena, da ne smrdi.«  Tako se ovaj svećenik zlo ponašao da nije mogao-gore. Izlažući dalje akcije ovog zlikovca-svećenika Mara Rupčić iznijela je i slučaj s poštom, za mjesto Sušice. Sofer koji je saobraćao za ovo mjesto, bio je putem napadnut od partizana. Nekako mu je uspjelo da pobjegne zajedno s automobilom. Vraćajući se župniku da mu ispriča slučaj, ovaj mu je zaprijetio da će ga ubiti, ako neće i dalje voziti poštu, jer da u Sušicama više Srba neće postojati i nitko tamo neće ostati živ. »Ja ću ih sve uništiti« — odvratio mu je svećenik. Drugo jutro šofer je sa sobom poveo 10 ustaša. Partizani su sačekali poštu na putu, tri su ustaše poginuli, drugi pobjegli, a na putu ostao auto. Bijesan zbog toga dao je od svojih ustaša zaklati petoricu duša, a dvanaest pravoslavaca iz obližnjih sela, koji su bili u zatvoru, izmrcvario je, poklao i pobacao u jame. Ja sam to vidjela. Pravoslavci su se razbježali i nijedan više nije kod njega dolazio. Civilima je taj svećenik naredio da gdje bi god vidjeli nekog od Srba, da ga unište, jer da oni ne mogu ovdje biti i da će njih sve uništiti.