IN < - Branko Copic - >LO
<< < (14/18) > >> :: Odgovori!
Ispod niske strehe jednog starog hambara, tamo gdje se čak ni vjetar ne sjeti da češće zaviri, stao je da plete mrežu jedan stari pauk, čuveni razbojnik, koga su ljudi već desetak puta protjerali iz svojih kuća. Pleo je mračni lovac mrežu i srdito gunđao:
– Provrijedniću se, pa ću premrežiti čitavo nebo, zakloniću sunce i ljudi će onda da sjede u mraku. Tako im treba, kad su toliko puta pokidali moju divnu mrežu. Aha-ha-ha-ha...
Jedna mala bubica tvrdih krila, koja je bila toliko siromašna da nije imala ni kuće, ni pravog zavičaja, pa čak ni imena, baš je milila uz brvna hambara, a kad je čula šta pauk govori, jako se začudi.
– Ali, dragi prijatelju, zašto hoćeš da svojom mrežom zakloniš sunce? Zar nije ljepše kad je sunčan dan i kad svaka travka pjeva i veseli se?
– Hu, kakvo sunce, kakve travke! – namršti se pauk koji je uvijek živio po sumračnim uglovima. – Živjeti u mraku i plesti mreže, to je prava radost. Prezirem iz dna trbuha one paukove koji pletu mreže po seoskim živicama; tamo je suviše svijetlo za jednog pauka.
– I zar baš misliš da premrežiš nebo i da zakloniš sunce? – sa strahom pripita bubica uplašeno gledajući velikog pauka.
– Oho-ho, ti još sumnjaš u to! Pričekaj samo, za dva dana sve će biti gotovo i onda će u čitavom svijetu biti sumračno i tiho, tako ću gustu mrežu oplesti. Zemlja će onda postati carstvo Velikog Pauka. I svi će se onda klanjati moćnom osvajaču neba.
Kad ču te riječi, bubica se jako, jako sneveseli, jer niko više od nje nije volio sunčane dane. A kad bi pljusnula kiša, ona je šćućurena i tužna sjedila pod kakvim mokrim listom i zabrinuto provirivala kad će se pokazati vedro nebo.
– Oh, oh, kako da spasim nebo, kako da zaštitim sunce? – vajkala je sirota bubica silazeći niz hambarska brvna. – Idem da potražim nekog ko će da uplaši ovu strašnu životinju i da je natjera da se ostavi svoje zle namjere.
Lutajući kroz travu bubica u čitavoj šumi zlatnog maslačka naiđe na bumbara koji se, zujeći po čitav dan uokolo, samo hvalisao svojom odjećom i svojim junaštvom.
– Prekrasni bumbaru, stara delijo i junače, treba mi pomoć protiv jednog rđavog stvorenja – obrati mu se bubica.
– Hr-vr, zuu-zuu, koji je to rđavko, pokaži mi ga samo, pa ćeš da vidiš šta će od njega biti – važno zagunđa bumbar.
– Znate, mnogopoštovani bumbaru, to je jedan rđav stvor koji plete veliku mrežu kojom će da pokrije čitavo nebo i da zakloni sunce.
– Au, au, zrr-vrrr, kakva li je to životinja, kad toliku mrežu plete? – prestraši se bumbar. – Oprostite, ovaj, ali ja... hm, nije da ne smijem, nego, eto, tako... nemam vremena da dođem i da ga izlupam.
I zbunjen bumbar se podiže i odleti kroz plavi vazduh.
Rastužena bubica krenu dalje da traži spasioca. Ali kome god se obratila, svak je sa strahom odustajao od borbe čujući da taj razbojnik plete mrežu kojom će premrežiti čitavo nebo.
– Kolika li tek mora da bude ta životinja, kad joj je tolika mreža – pomišljao je svak već unapred drhteći od straha. A kad čak i ponositi jelenak odbi da se bori s takvim čudovištem, sirota bubica se vrati u blizinu hambara i već u samu noć skloni se pod jedan list opao s lipe. I tek što je počela da drijema, spolja se začu tiho šušketanje i nečiji tanak glasić zacvili nad samom bubicom:
– Hej, ima li koga ovdje?... O, dobro veče, domaćice. Izvinite, ja sam povjetarac Noćnik i vrlo sam radoznalo stvorenje... Ovaj, onaj... ne ljutite se možda što sam vam uznemiravao san?
– O, izvolite samo, izvolite naprijed – ponudi ga gostoljubiva bubica. – Istina, moj noćašnji stan vrlo je skroman, ali... ali, gdje ste vi, zaboga, ne vidim vas?
– He-he, he-he, ja sam, znate, nevidljivo stvorenje. Svi su vjetrovi nevidljivi.
– Hm, da, da, razumijem – zbunjeno mu se opravda bubica. – Ja sam brižna, pa se toga nisam ni sjetila.
– Brižna si? A radi čega, ako se smije znati? Ja nikad u životu nisam bio brižan, pa sam već i zbog toga radoznao.
– Bezbrižni moj goste, strašne se stvari događaju. Tu gore pod hambarskom strehom jedno čudovište plete mrežu kojom će zakloniti nebo, sakriti sunce, a po svoj prilici i sve zvijezde i Mjesec.
– Gle, gle, gle, baš sam radoznao da vidim kako izgleda to čudovište, baš sam radoznao – i Noćnik tako brzo odleti da čitav list zadrhta, a bubica ne stiže ni da se začudi.
Gunđajući pauk se upravo spremao da spava u jednom uglu svoje mreže, kad Noćnik doleti pod strehu i povika:
– Hura, hura, stanuje li ovdje budući osvajač neba? Htio bih da ga vidim.
– Auh, trista mu stršljenova, kakva se to bitanga dere iz mraka? Ala me uplaši, skitnice noćna, lopove... Sijevaj odavde, pa ma ko to bio da bio. Ne primam goste koji noću dolaze, njima savjest nikad nije čista.
– A, tako ti dakle – naljuti se Noćnik. – Čekaj samo, čekaj, idem ja u planinu da pozovem svog starog rođaka Velikog Vjetra. On će već naučiti pameti one koji misle da premreže nebo.
I Noćnik poleti put daleke ljubičaste planine i ubrzo pronađe Velikog Vjetra u dubokom gorskom klancu. Velikom Vjetru bilo je tijesno u vlažnoj guduri, pa se po svu noć svađao s drvećem.
– Hej, rođače, imam za nešto da te molim – javi se zadihano Noćnik.
– Ne čujem; glasnije, mladiću, jer sam već napola oglušio u ovoj guduri – prodera se Veliki Vjetar.
– Rođače, rođačino, jedan pletač mreža sprema se da premreži nebo. Molim te, pođi i nauči ga pameti – povika Noćnik što je mogao glasnije.
– Aha-ha-ha, to je onaj mračnjak pauk. Znam ja njega dobro. Odavna bi on nešto tako učinio da nije nas vjetrova koji počistimo sve što ne valja u svijetu.
I pošto se još jednom gromko nasmija, Veliki Vjetar jurnu iz planinskog klanca, prohuja preko brežuljaka i polja i kad stiže do onoga hambara, dunu pod strehu, počisti za trenutak i pauka i njegovu mrežu, pa od obijesti ponese sa sobom čak i onaj list pod kojim je spavala brižna bubica.
Umorna bubica čvrsto je spavala te noći, pa nije ni opazila kad je prošao Veliki Vjetar, a kad se ujutru trgla iza sna, grdno se začudi ugledavši iznad sebe modro nebo i sunce koje se rađalo.
– Bože, bože, da čudnih stvari: neko mi je odnio krov iznad glave dok sam spavala. I sva sreća što sam noćas bila pokrivena nebeskim svodom, inače bih, bez sumnje, jako nazebla.
I mala buba, još snena, zijevnu, junački protegnu sve svoje noge i stade da se penje uz hambar.
– Hajde da vidim šta je uradio onaj pakosnik.
Ali kad se pope pod strehu, buba se jako iznenadi kad pauka ne nađe na njegovom starom mjestu.
– Gdje li je samo onaj pletač mreža? – glasno se začudi ona.
– Pletač mreža? Ohoh-ho, odnio ga je noćas Veliki Vjetar – začu se iza nje tih glasić.
Bubica se začuđeno okrenu. Iza nje nije bilo nikog.
– Hej, ko to sa mnom zbija šalu? Gdje si ti, ljubazni govorniče?
– Ho-ho, ho-ho, ja sam Jutarnji Povjetarac, brat Noćnikov. I ja sam takođe nevidljiv. Moj brat otišao je već na spavanje, a mene je zamolio da ti kažem što se desilo zlobnom pauku. Doviđenja, mali druže, letim da vidim šta rade golubovi na tornju.
Odleti Jutarnji Povjetarac, a mala crna buba izmili na sunce i sva blažena stade da šapuće:
– Oh, dobri vjetrovi, vi koji čistite svijet od mreža i paukova, kako vam je zahvalno moje malo srce. Oh, veliki vjetrovi...
Živio na jednom kraju Grmeč-Planine medvjed Gunđalo, živio onako kao i toliki ostali medvjedi u toj planini: čitave godine, osim zime koju bi cijelu prespavao, brinuo se samo o tome šta će da pojede, pronalazio stare šuplje bukve u kojima su stanovale divlje pčele i otuda vadio med kad gazde nije bilo kod kuće. Razumije se da je tom prilikom ponekad i nastradao napadnut od divljih pčela, ali sve mu to nije smetalo da se po volji širi i dulji u tome dijelu planine, sve dok mu se jednog dana nije prohtjelo meso od ovaca i pošto je već zaklao dvije-tri ovce, seljaci se odlučiše da takvog štetočinu protjeraju iz svoga kraja. Diže se jedne nedjelje čitavo selo sa čupavim ovčarskim psima, sa budžama, puškama škljocarama i starim kantama u koje su tako lupali da se Gunđalu dlaka ježila od straha i on je onako trom i težak stao da bježi tako žurno i bezobzirno, da su mu se poslije čitava tri dana smijale sve šumske životinje počevši od vuga koje su sjedile u svojim gnijezdima obješenim visoko u rašljama drveća pa sve do debelih prugastih jazavaca koji su povazdan kopali rupe ispod žila drveća, a noću išli u polja i krali seljacima kukuruz. Brbljive svrake začas su raspričale Gunđalovu sramotu po čitavom tome kraju, da su za nju čule čak i divlje svinje koje su živjele duboko u vlažnom šumskom gustišu i inače nikad nisu znale nikakvih novosti.
A naš Gunđalo od velike sramote pobježe daleko, čak na drugi kraj Grmeč-Planine, nađe tamo neku staru pećinu i odluči da se tu stalno nastani.
Već sljedećih dana pošao je Gunđalo da malo pobliže upozna okolinu svog novog boravišta. Hodajući tako tamo-ovamo po šumi Gunđalo se vrlo obradova kad na jednom proplanku, pokraj nekakvog starog puta, ugleda jednu veliku staru krušku koju tu bijahu još davno zasadili neki ugljenari koji su u tome kraju dugo vremena živjeli i spremali ugalj.
– Hura! – povika on sav radostan videći drvo okićeno krupnim, tek dozrelim plodovima – evo me.
I odmah se prope uza stablo i stade da drma drvo, ali kako je kruška bila stara i debela, ona se samo malo strese i jedva tri-četiri natrula crvljiva ploda otpadoše i bubnuše u travu ispod drveta.
– Gle! – pomisli srdito Gunđalo – kako se ne da stresati; ali čekaj, čekaj, sad sam se sjetio kako ću ipak doći do krušaka.
I rekavši to on u blizini nađe jedan golem težak kamen i svom snagom grunu njim o stablo. Zastenja bolno i strese se do korijena veliko drvo, sunuše s njega kruške kao gràd, a na stablu ostade bijela rana, jer kamen bijaše razmrskao i odvalio veliki komad kore.
– Jao, zašto me udari? – zašumori tužno stara kruška. – Šta sam ti ja kriva? Ako hoćeš mojih plodova, a ti pričekaj dok potpuno sazru, i oni će već sami otpasti. Inače, ako me budeš ovako udarao, mogla bih se još i osušiti, pa dogodine nećeš imati nijedne kruške.
– Šta je mene briga za dogodine – odvrati joj grubo Gunđalo. – Ja hoću sad da se najedem.
I ponovo stade onim kamenom da udara jadno drvo.
Tako je radio iz dana u dan sve do duboke jeseni, a kad vrijeme zahladni, on se zavuče duboko u svoju pećinu, sklupča se i pade u dubok zimski san.
Potkraj drugog ljeta opet se prisjeti Gunđalo da obiđe onu krušku i vrlo se začudi kad ugleda na njoj tek ponegdje sitan kržljav plod. Drvo je tužno šumilo na vjetru.
– Eto, medvjede, vidi sad što si od mene uradio, da si me lani poslušao i ove bi godine imao sočnih i krupnih krušaka.
– Šta! – povika srdito Gunđalo – ti mene, dakle, da učiš, glupa, hrapava kruško? Ti nisi htjela da rodiš samo meni za inat!
I ponovo zgrabi onaj veliki kamen i stade još jače da udara u stablo kruške tako da je izranjavio svu koru i prestade tek onda kad se već bijaše sasvim umorio.
Prođe opet jedna godina i nastupi već i treća jesen otkad se Gunđalo bijaše nastanio u svom novom obitavalištu.
Pronašavši negdje duboko u bukovoj šumi, u jednom šupljem drvetu, napušteno ležište divljih pčela, Gunđalo se tako najede starog saća i pokvarenog meda, da ga je trbuh žestoko zabolio, i pošto je tri dana ležao u svojoj pećini, a trbuh ga nikako nije prestajao, on pođe da traži savjeta od jednog vrlo starog lisca koji po čitavoj šumi bijaše poznat kao odličan ljekar.
– Hm – reče ljekar pošto ga je dugo pregledao i pipao po trbuhu – svemu je kriva tvoja proždrljivost! Možeš brzo da se izliječiš jedino sočnim zrelim kruškama.
– Kruškama! – uskliknu radosno medvjed. – Baš imam u blizini svoje kuće jednu divnu krušku. Idem odmah tamo.
I brzo požuri kroza šumu put one kruške, ali kad dođe na proplanak gdje je ona stajala, Gunđalo se grdno zaprepasti i sneveseli. Stara kruška bila se već gotovo sasvim osušila i tek su se na jednom kraju vidjele dvije-tri zelene grane.
– Šta je to s tobom?! – povika preplašeno medvjed. – Ja došao da se liječim tvojim kruškama, a ti, gle, osušila se!
– Da – šapatom odgovori kruška – umirem. Upropastila me je tvoja nerazumna proždrljivost. Još malo i ja ću već biti mrtva! Eto ti što si učinio...
Čuvši te riječi Gunđalo neveselo sjede ispod drveta i ćuteći slušaše kako kruška tiho šumeći čita svoju samrtnu molitvu. I mjesec je već odavna bio izišao i smijao se na svoju sliku koju bijaše ugledao u jednoj lokvici na proplanku, a Gunđalo je još uvijek tužan sjedio ispod umirućeg drveta i, po prvi put dotada, njegovo se tvrdo srce razmekšalo i on je, kajući se iskreno, plakao na jasnoj žutoj mjesečini za starom kruškom koja je umirala.
Jedne mlake proljetne večeri, dok je grupa ribara sa svojim malim čamcima loveći ribu vukla mreže po širokoj razlivenoj Savi u blizini jednog velikog rita obraslog šašom, trskom i kojekakvim drugim kiselim barskim travama, odjedanput se iz mraka u ritu začuo takav prodoran i snažan krik i nekakva piskava dreka, da su ribari svi do jednog zadrhtali, problijedili i stali se preplašeno zglêdati.
– Drekavac! – prošaptao je uplašeno najstariji ribar, starac druge sijede kose.
I na to su se ostali ribari još više prestrašili i problijedili kao zimska zora, jer su svi odreda, kao nepismeni i prosti ljudi, bili vrlo praznovjerni i vjerovali su u priče o čudnoj i neobičnoj prikazi koja se zove drekavac i koja svojom drekom predskazuje bolesti i nesreće, potapa čamce siromašnih ribara i u pomrčini navodi seljake sa njihovim kolima u glibovite opasne močvare i kanale.
Svi su hitro stali da skupljaju i privlače u čamce svoje mokre teške mreže i ne obraćajući pažnju na to što su im iz mreža svaki čas iskakali krupni blistavi šarani i ostale ribe, a onda su žurno zaveslali na suprotnu obalu, tamo gdje se nalazilo malo ribarsko seoce.
I već odmah te iste večeri čitavo je seoce saznalo da se u ritu na suprotnoj obali, tamo gdje je bilo najviše ribe, pojavio zloglasni drekavac. Svi su se pozatvarali u svoje kućice, niko nije smio ni da proviri napolje, a kamoli da pređe sokakom do susjedne kuće, a pustim blatnjavim ulicama sela šetao se jedino Strah zamotan u tamni ogrtač i provirivao na čvrsto pritvorene prozorčiće kuća.
A jedini u čitavom ribarskom seocetu koji nije povjerovao u priču o drekavcu niti se bio uplašio – to je bio mali Mita, dvanaestogodišnji sin jednog ribara. On je jedini iz sela išao u školu u dosta udaljeno susjedno mjesto, bio je već u četvrtom razredu, pa je iz učiteljevog pričanja i iz knjiga koje je pročitao znao da ne postoje vještice, vukodlaci, gvozdenzube, drekavci i ostala izmišljena čudovišta kojih se praznovjerni svijet plaši. A inače, on je u čitavom seocetu bio poznat kao najjači i najhrabriji dečko koji je sam samcat usred noći smio da obiđe čitavo selo i da se čak čamcem prošeta po Savi.
I kako ribari već treće večeri nisu smjeli da idu da love ribu, a u selu se sve više počela da osjeća oskudica u hrani, jer je selo uglavnom živjelo od prodaje ribe, to mali Mita odluči da se uveče uputi čamcem u rit i da vidi kakvo je to stvorenje koje se noću onako užasno dere i kriči plašeći ribare.
Dok su mu otac i majka spavali, Mita se krišom izvukao napolje, prošao kroza selo i izbio na savsku obalu. Iznad čamaca, nad vodom, drijemale su u noći pognute vrbe i zelena kosa spuštala im se čak do površine rijeke. Svuda mir i tišina, samo Sava jedva čujno šumori. Prelijeću oblaci i svaki čas zaklanjaju mjesec. A onda tišinu raspara snažan glas iz rita sa susjedne obale. Mali Mita zadrhta, ali ipak odvažno sjede u očev ribarski čamac i zavesla preko Save put rita. Čas bi ga sakrila pomrčina, a čas bi ga opet obasjao krupan pun mjesec koji bi iznenada izronio iza teških oblaka i začuđeno gledao malog junaka kako se povija veslajući preko rijeke.
– Kud li se to uputio mali Mita? – pitali su se među sobom talasići, zapljuskujući bokove čamca.
– On ide u rit da bije veliki boj s čudovištem koje diže glupu dreku i plaši ribare! – odgovorila im je s vrbove grane mudra sova i nečujno sunula nekuda u noć.
A mali Mita doveslao je do suprotne obale i njegov čamac nečujno je uplovio među trske i zaustavio se na muljevitom dnu plitke močvare. I tek što je bosim nogama stupio napolje zagazivši do koljena u meki mulj, sasvim u blizini javio se onaj strašni krik tako da se našem malom junaku koža od straha naježila, ali je ipak stao oprezno da se šulja prema onome mjestu odakle se glas čuo, sam sebe usput hrabreći:
– Nema drekavaca, to je izmišljotina. Ovaj glas liči na glas divlje patke, samo je mnogo jači.
I kad je, oprezno razmičući trsku, već sasvim blizu prišao onome mjestu, iznenada iziđe mjesec iza oblaka i Mita dva koraka ispred sebe ugleda neku pticu malo poveću od divlje patke: glave dignute put neba ona je resko i zaglušno kričala tako da je Mita opet zadrhtao od njenog neobičnog glasa.
– A to li si ti, gospodine drekavče, čekaj, sad ćeš da vidiš ko je Mita! – prošaputao je u sebi naš mali junak.
Kako mu je ptica bila okrenuta leđima i nije ga vidjela, on se lagano nagnuo i čitavom dužinom pao po njoj zgrabivši je snažno objema rukama za vrat. Zamro je krik u grlu neobične ptice i ona je stala očajnički da se otima lepršajući krilima i prskajući Mitu blatnom vodom, ali je on nije puštao iz ruku. Odnio je pticu do čamca i zamotao je u komad stare poderane mreže, a onda je veselo zaveslao natrag put sela.
– Hej, ustajte, ulovio sam vašeg drekavca! – povikao je Mita u prozore prvih seoskih kuća i začas se oko njega sjatilo čitavo selo.
U kućici njegova oca, pokraj male škiljave lampe, okupljeni seljaci začuđeno su razgledali barsku pticu koja se još uvijek otimala puštajući katkad svoj neobični snažni krik.
Sutradan su pticu odnijeli u grad gdje im je jedan stari bradati gospodin rastumačio da je to ptica zvana bukač ili nebogled, dosta rijetka u našim krajevima, koja se pojavljuje obično u proljeće po močvarnim predjelima i svojim snažnim i neobičnim glasom plaši noću praznovjerni svijet koji misli da je to nekakvo čudovište zvano drekavac.
Junaštvo malog Mite pročulo se ubrzo po čitavom tome kraju, a slavonski Cigani koji su kroza selo prolazili na svojim malim šarenim kolima raznesoše mu slavu još i dalje i tako je priča o njegovu junaštvu doprla čak i do nas.
A od toga dana u njegovu selu niko više ne vjeruje u drekavca.
Njiše se u šumi zlatna pšenica u noći punoj mjesečine. Talasa se teško sazrelo klasje i čitava njiva pjeva pjesmu o vrijednim i neumornim rukama i o tome kako se u rano jutro diže seljak na rad sa svojim šarenim volovima i pozdravlja sunce na izlasku. Pjeva plodna njiva veliku pjesmu o znoju i radu, a pored nje se otegao ćutljivi prastari kameniti drum sav bijel od prašine i pažljivo sluša pjesmu. Osluškuje stari drum sav preliven srebrnom mjesečinom, drhti od tihe radosti čak i njegovo kamenito srce i on uzbuđen pita njivu:
– Zašto se veseliš noćas? Kakva je to čudna pjesma koja dira čak i moje granitno srce?
– Radujem se, jer sam plodna i donosim korist! – odgovori mu njiva. – Seljak koji me je obradio uložio je u mene sve svoje nade i one su se danas ispunile, sazrelo je zlatno žito. Radujem se, jer više nisam pusta i besplodna kao nekad.
– Razumijem dobro tvoju radost – reče joj stari drum. – Ej-hej, i ja sam tugovao mnogo stotina godina pa sam se tek od lani razveselio i moja je tuga pobjegla daleko, daleko, mislim da se više nikad neće ni vratiti. Stara je to i dugačka priča, draga moja.
– Pa hajd' mi je ispričaj, noć je tako lijepa, a ja od radosti ne mogu da zaspim, slušaću te – zamoli ga njiva.
– Pričaj, pričaj – saleti ga i sanjivi mjesec – čitavu noć putujem pa mi se drijema. Razdrijemaj me svojom pričom pa ću te svake noći politi svojom srebrnom rijekom da ćeš biti ljepši i od same duge.
Zamisli se stari drum, duboko se i daleko zamisli, dok se sjeti početka svoje priče, a onda stade da pripovijeda.
"Još davno, tako davno da se jedva sjećam toga, sagradiše me od granita stari umješni Rimljani. I tek što se zabijelih preko brda i dolina, tek što se htjedoh obradovati modrom nebu, kad preko mene zatutnjiše kopita rimske konjice i zazvoni bat koraka oklopljenih rimskih vojnika. Odoše vojske na sjever i ubrzo se vratiše prorijeđene, s mnogo ranjenika i mnogo roblja i plijena. Plakalo je roblje boso gazeći po mojim tvrdim leđima, kapale su u prašinu tople suze, mukala su opljačkana goveda, a vojnici su mirisali na krv i na paljevinu. Duboko se rastužih i bi mi vrlo teško.
– Zar sam zbog ovoga sagrađen? – tužno pomislih.
Dugo su po meni gazile vojske Istočnog Rimskog Carstva krećući se iz ponositog Vizanta, a onda jednog dana osvanuše na meni prve čete sa sjevernih strana, ljudi plave kose i širokih pleća – Sloveni. I opet se stala prolijevati krv, još mnogo puta sinuo je ubilački mač i zazvonio bronzani lûk, dok najzad zauvijek nije nestalo blistave vojske Vizanta.
Ali se još uvijek po meni prolijevala krv: zapamtio sam još mnogi bratoubilački plemenski rat, galopirale su po meni čete skitničkih naroda – Tatara, Avara i Kumana – jašući konje, brze kao vjetar, a jednog dana zadrhtao sam pod silnom vojskom turskog sultana. Vidio sam i velikog vezira Kara Mustafu i Sulejmana Sjajnog kad su silne vojske na Beč predvodili, stenjala je zemlja pod njihovom silom, a danas ih, eto, više nema.
I vidjeh još mnogo sile i sjaja, i krvi i suza, i carskih napada, i trgovačkih karavana iz Dubrovnika, i tužnih povorki roblja, ali se nikad ne obradovah, jer je na meni uvijek neko tužio, patio, strahovao i plakao, i nikad me nije pohodio srećan i veseo stvor. I tek lani se prvi put u životu iskreno obradovah."
– Gle! A radi čega? – prekida ga mjesec. – Svakako se po tebi provezao carević u zlatnoj kočiji?
– Ne, nije bilo nikakvih carevića – nastavi drum – nego je uz moju desnu ivicu, na kraju ovoga sela, lani bila sagrađena visoka svijetla škola; nasmijala se na me jednog dana sa svojih desetak visokih prozora, već potpuno dovršena. I tada, jednog jutra u ranu jesen, veselo sam se probudio od nestašnog topota mnogobrojnih dečjih nogu; sa svih strana sela slivala su se na me radosna dječica i trčeći prema školi radosno su uzvikivala:
– Da divnog druma, kako je lijepo po njemu otrčati do škole. Deder, potrčimo još.
Čisto sam oživio i podmladio se od njihove vesele cike i nevinog nestašluka, bio sam radostan kao kakav stari sijedi djeda okružen unučićima, radovao sam se zajedno s malom školskom djecom koja su uživala da trče po meni idući u školu i iz škole kući. Tada tek uvidjeh da služim na pravu korist i po sto puta blagoslovih vrijedne i umješne ruke onih starih davno pomrlih Rimljana koji me nekad sagradiše. Samo sam tada preko ljeta malo tužan i osamljen, jer djeca ljeti ne idu u školu i sada razgovaram jedino s točkovima natovarenih seoskih kola koja mi ispričaju po koju novost iz sela i okoline.
– A kad će djeca opet ponovo poći u školu? – upita radoznali mjesec.
– Kad? Kad ti još pedesetak puta preputuješ čitavo nebo i kad ova njiva već odavna bude požnjevena.
– Oh, bogami, još mnogo, često me zabole noge kad pomislim na toliki put – prošaputa mjesec koji već bijaše stigao na zapad pa se spusti za drveće na brijegu i ugasi svoj žuti fenjer.
– Hvala na priči, susjede drume! – sneno se javi njiva. – A sad je vrijeme da se spava. Laku noć.
– Laku noć – odvrati joj stari drum i potonu u duboku tišinu.
Mladi nemirni divlji mačak zvani Živa Vatra, sin mnogohvaljene i na tri dana hoda čuvene mačke Stare Prelje, posljednji put srdito frknu na dvojicu svoje braće i krenu kroz gustu hladovitu šumu.
– Neću više da živim s vama dvojicom, lopovi jedni! Ne mogu po volji da se širim i duljim na ležaju – vi mi smetate; ne mogu da pojedem svu lovinu koju mati donese – vi je sa mnom dijelite; a najsunčanija mjesta pred našom kućom vi ste zauzeli. E, pa ko će onda da živi s vama... idem lijepo u daleki svijet, tamo će svakako bolje biti... Uostalom, zar mati nije pričala o nekoj zemlji gdje ševe same lete u usta.
– Ha, ha, ha, ha, idi samo, idi, svađalico jedna. A s kim ćeš se tamo igrati? – povikaše za njim braća.
– Igraću se sam još ljepše nego s vama.
– A ko će ti uveče pričati priče? To naša majka najbolje zna.
– Naći ću već nekog ko ljepše priča od nje.
I namršteni mladi mačak sam krenu kroza šumu. Prošao je pored mnogo studenih šumskih izvora, posvađao se s jednom vjevericom koja mu je na glavu bacila prazne orahove ljuske, osluškivao je kako lisica priča svojoj djeci priču o debeloj glupoj kokoški, divio se jednom šarenom tetrijebu, i kad god bi ugledao nešto neobično, prohtjelo bi mu se da to nekom ispriča. Ali kad bi se god okrenuo, iza njega nije bilo ni Munje ni Žiške – njegove braće.
– Hm, baš bi valjalo da su sad oni lopovi ovdje.
I što je dalje odmicao kroz šumu, osjećao se sve usamljeniji i toliko puta na kakvoj čistini među starim bukvama poželio je da se bar malo poigra. Ali ko bi se igrao sam u pustoj šumi.
Na puteljku više jednog izvora susrete se s medvjedom.
– Hajde, čiko, ispričaj mi nešto lijepo. Dosadilo mi je samom u šumi.
– Aha, ha, ha! – zasmija se medvjedina – otkud bi moja dugačka priča mogla da stane u tako malu smiješnu glavicu s brkovima. Moje su priče samo za mlade mečiće – dodade on poučno i produži put.
Ožalošćen i posramljen, Živa Vatra krenu dalje. Iza jednog kamenjara susrete ga debeli prugasti jazavac.
– Hajde, striko, ispričaj mi nešto lijepo.
– Hm, nešto lijepo – zamisli se dobroćudni jazavac.
– Eto, bila jednom jedna njiva puna žutih zrelih kukuruza...
– Kukuruza! The, zar mi je to nešto lijepo – kiselo procijedi Živa Vatra. – Ne valja ti priča, idem ja, brate, dalje. Zbogom.
– Da čudna stvorenja, braćo moja – začudi se jazavac gledajući za njim – ne voli priče o kukuruzima. Ta šta je ljepše od toga.
U močvarnom šumskom gustišu Živa Vatra nabasa na divlju svinju.
– Um-hrum, ko je to? – skoči svinja nakostriješene dlake, već spremna za bitku.
– Živa Vatra, sin Stare Prelje iz roda mačaka – predstavi se mladi mačak. – Tražim nekog ko bi mi ispričao štogod lijepo, dosadno mi je samom u šumi.
– Stara Prelja? – zamisli se svinja. – Čini mi se, ovaj, da sam još nešto načula za nju. Znam, ovaj, lani je ovdje imala gnijezdo neka jako brbljiva ptica, pa je, ovaj, mnogo pričala... Hm, ovaj, žao mi je što ti ništa ne znam ispričati.
Znaš, ovaj, mi svinje uopšte malo razgovaramo... Doviđenja, stranče, želim ti da do jeseni dobiješ što deblju slaninu i, ovaj...
I nespretna divlja svinja, i ne završivši razgovor, utonu u kaljugu, a Živa Vatra još tužniji produži put.
– Hej, što si tužan, mladiću? – zacrvkuta s grane jedna radoznala krstokljuna.
– Nemam nikog svog da se sa njim poigram i porazgovorim – odvrati joj tužni mačak.
– Kako da nemaš! – ukliknu ptica. – Baš maloprije vidjela sam gore na jednom drvetu neko stvorenje, čini mi se da je od tvog roda, samo, kako da kažem, ima brkove na ušima. Hajde, pođi gore pa pogledaj.
Živa Vatra hitro ustrča uza strminu. Gore, na krivu nisku drvetu, ležao je jedan ris.
– Hej, ko si ti? – obradovan povika mačak. Ris je ležao na krivom drvenom ogranku s glavom tužno položenom na prednje noge. Kad ču pitanje, on umorno otvori oči.
– Ja sam ris Usamljenik. A ti, ko si ti, mladiću?
– Ja sam Živa Vatra, sin Stare Prelje iz roda mačaka. Nisi li ti, možda, neki naš rođak? A zašto si tako tužan? Zašto se ne igraš?
– Nemam s kime, mladiću. Moje je pleme već izumrlo, ja sam, evo, ostao posljednji... Nema više u šumi negdašnjih ljutih risova i zato je moje srce tužno.
– A znaš li da pričaš tako lijepo kao moja majka Stara Prelja?
– Da pričam! A kom da pričam? Ne igraju se više pred mojim ležajem okretni mladi risovi i zato su najljepše priče već davno otišle iz moje glave.
– Ihaj, pa ti si, dakle, sam. Ne moraš ni s kim da dijeliš ni ležaja ni ručka. Baš si srećan! – uzviknu Živa Vatra.
– Eh, moj žutokljunče! – uzdahnu ris Usamljenik – zelen si kao ovogodišnje lišće. Gorak je ručak kad ga sam jedeš, a ležaj je prazan i pust bez mojih nekadašnjih drugova. Šest ljutih risova spavalo je zajedno sa mnom dok sam bio mali, a sad mi je srce tužno kad se toga sjetim.
Te Usamljenikove riječi podsjetiše Živu Vatru na njegovu braću i majku, i on duboko u srcu zaželi da se opet s njima poigra na sunčanu proplanku, da se pogrebu oko ručka, a uveče, u mraku, da, ležeći zajedno, slušaju sanjivu priču svoje majke.
– Ah, ah, sad tek osjećam koliko su mi draga moja braća i čitav moj rod – zažmirka on gotov da zaplače. – Stari Usamljeniče, hajde pođi sa mnom da zajedno živimo.
Na te riječi Usamljenik ponosito podiže glavu i zasvijetli očima.
– Hvala ti, mali moj rođače, ali moje mjesto je ovdje. Ris Usamljenik do kraja će čuvati stanište svojih starih. Zar da se u kuću mojih predaka useli kakva lukava lija ili debeli jazavac? Ne, to se neće dogoditi, dok je god mojih zuba i šapa. Idi kući, mali moj prijatelju, valjda si već nešto naučio od svog starog rođaka...
Toga večera Živa Vatra pokajnički se vrati svojima. Usamljenikove riječi duboko su se zasjekle u njegovo malo srce, i kad je odrastao, postao je najbolji i najhrabriji mačak u čitavoj planini. S njim se ponosio čitav njegov rod. I na pet dana hoda uokolo širila se njegova slava po svim jazbinama, gnijezdima i brlozima šumskih stanovnika.