Bošnjaštvo :: Politicki ~ Geopoliticki forum

Bošnjaštvo

O pokretu Huseinbega Gradaščevića, koji je u stvari bio Srbin muslimanske vere, pogrešno je misliti da je imao neke nacionalne motive i spremao obnovu bosanske države, tvrdi Vladimir Ćorović. Huseinbeg nije želeo ništa drugo, nego jačanje ličnog prestiža, zadržavanje povlašćenog položaja svoje kaste i čuvanje muslimanskih tradicija u rođenoj zemlji

Da se široki društveni zamah Gradaščevićevog pokreta i učešće pravoslavnih u njemu može i posve drugačije nacionalno interpretirati pokazuju radovi nekih srpskih autora, za koje je vođa pobune i samoproglašeni bosanski vezir, "Zmaj od Bosne", zapravo Srbin muslimanske vere (vid. M. Vukićević, Znameniti Srbi muslimani, Beograd, 1906, 58-88).

Mustafa Mulalić smatra da je Husein-kapetan Gradaščević sa svoje ličnosti prenosio svestan nacionalizam i na mase, pri čemu on u vidu ima srpsko nacionalno osećanje (Orijent na zapadu, Beograd, 1936, 281).

Na nijansiran i odmeren, metodološki poučan način, pogotovo u svetlu dominantne jednostranosti u istoriografskom "nacionalizovanju" Gradaščevićevog pokreta, o ovoj temi piše i politikolog Dragan Simeunović u ogledu "Boj na Kosovu 1831. kao trag svesti o srpskom etničkom poreklu kod bosanskih muslimana" (u knjizi Novovekovne političke ideje u Srba I, Beograd, 2000, 83-118).

Ćorović o Gradašćeviću

U tradiciji matičnog toka srpske istoriografije je, inače, odricanje bilo kakvog nacionalnog karaktera Gradaščevićevog ustanka protiv Porte. Tako, na primer, Vladimir Ćorović ne ostavlja mesta nikakvoj nedoumici, čak ni onoj u nauci preporučljivoj dekartovskoj sumnji:

"Sasvim je pogrešno misliti, da je taj pokret imao neke nacionalne motive i spremao obnovu bosanske države. Kao svi bosanski muslimani tog vremena i Huseinbeg je bio bez razvijene nacionalne svesti i nije želeo u stvari ništa drugo, nego jačanje ličnog prestiža, zadržavanje povlašćenog položaja svoje kaste, čuvanje muslimanskih tradicija i izuzetan položaj za svoje zemljake u rođenoj zemlji" (Bosna i Hercegovina, Beograd 1925, 71).

Opovrgavanje ovakvih "antibosanskih" ocena neobošnjački istoričari shvatili su kao svoj prioritetni zadatak, u čemu se revnošću, ali i uobičajenom proizvoljnošću istakao Muhamed Filipović. Krajnje je pogrešan stav"nacionalističkih istoriografija", tvrdi Filipović, da su se Bošnjaci digli protiv sultanovih reformi zato što su bili nepopravljivi konzervativni provincijalci koji nisu mogli da shvate njihov napredni smisao. Po zaista smeloj hipotezi "viteza bosanskog duha", Bošnjaci su odbijali reforme jer su one predstavljale politiku jačanja i produžavanja osmanlijske vlasti u Bosni i stajale na putu ostvarivanja bošnjačke autonomije i, kasnije, države (Bošnjačka politika, Sarajevo, 1996, 179-181).

Kakve li samo dalekovidne slobodarske nacionalne svesti i anticipatorske analitičnosti u onovremenih Bošnjaka!

Faktografska svežina knjige

Pored toga što ukazuje na postojanje snažne tendencije da se aporija dokazivanja političkih motiva istoriografskim postupkom prevaziđe pribegavanjem proizvoljnostima nadahnutim "bosanskim duhom", šire upoznavanje s najnovijim rezultatima istoriografske i politikološke misli u BiH upućuje i na pojavljivanje drugačijih, ohrabrujućih nagoveštaja. Navešćemo, kao primer, studiju vrednog i u javnosti angažovano prisutnog nastavnika sarajevskog Fakulteta političkih nauka, inače filozofa po obrazovanju, Šaćira Filandre Bošnjačka politika u DžDž stoljeću (Sarajevo, 1998).

Značaj Filandrine knjige je već i u njenoj faktografskoj svežini i potkrepljenosti, jer je rađena, pored ostalog, i na osnovu dosad neobjavljene izvorne građe iz najnovijeg razdoblja istorije BiH. Autor je tako ostvario pristup arhivima CK SK BiH, MUP BiH, magnetofonskim snimcima sa sednica raznih državnih i partijskih organa i foruma, originalnim zapisnicima, beleškama, izjavama...

U Filandrinom izlaganju saopštava se čitav niz tačnih konstatacija i zanimljivih posrednih pokazatelja o pojedinim pojavama, događajima i procesima u novijoj i, naročito, najnovijoj političkoj istoriji BiH (na primer, o nerazvijenosti nacionalne svesti, s kojom Bošnjaci ulaze u prošli vek, o ključnoj ulozi vere kao razlikovne odrednice muslimansko-bošnjačkog identiteta i "jezgre bošnjačkog društvenog bića".

Ovaj filozof po strani govori o načinu na koji je Moša Pijade tumačio nacionalnu nedefinisanost "muslimana slavenskog porijekla" u BiH, o tome da su komunisti imali ravnopravno negativan odnos prema ostacima građanske klase u svim narodima, a ne samo u muslimanskom, o relativnoj ideološkoj spremnosti "Mladih muslimana" i njihovom doslednom osporavanju komunizma s islamističkih pozicija, o tome da savezništvo Bošnjaka i Hrvata u BiH "nije generičke, već političke naravi", o tome da za vreme socijalizma Bošnjaci postižu "populacionu eksploziju", a da im pravo na besplatno školovanje i zdravstvenu zaštitu "osiguravaju mogućnost da civilizacijski ne zaostaju iza svojih susjeda, Srba i Hrvata", o tome da komunisti bosanskomuslimanskom narodu "nisu nadjeli ime" Muslimani, "već da se on samo tako zvao" i da "ni u svojoj skupoj privatnosti on drugog općeg imena nije imao, niti je drukčije sebe nazivao".

Malodušna elita

Filandra ukazuje na tvrdoglavost činjenice, "sviđala se ona bošnjačkoj političkoj i intelektualnoj eliti ili ne, da sama ta elita, koja je uvijek postojala, ali koja je u to doba bila i malobrojnija i malodušnija nego ikada prije i poslije, nije komunistima ponudila prijedlog prema kojem bi se njen narod zvao drukčijim imenom, recimo Bošnjacima". Zatim govori o čisto političkoj funkcionalnosti "Filipovićeve ideje bosanske općosti i bosanskog univerzalizma", o tome da su se u određenoj fazi "putem kulture promicali politički i nacionalni zahtjevi", o nužnosti obrazovanja kulturnih nacionalnih institucija, "da bi se Bošnjaci otrgli od preovlađujućeg religijskog samorazumijevanja i, poistovjećivanja" itd.)

Izvor: Glas Srpske

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

(5.22 KB, 250x167)