Klape

Klapsko pjevanje je višeglasno muško ili žensko pjevanje, podrijetlom iz Dalmacije. Nastaje udruživanjem pjevača ili pjevačica s pjevačkim sposobnostima u posebnu družinu (skupinu, klapu) kako bi uživali zajedno u pjevanju.

Povijest klapa

Početke možemo tražiti u glagoljaškom pjevanju crkvenih bratovština. Glagoljaško pjevanje sačuvano je usmenom predajom kroz deset stoljeća kao specifična hrvatska sastavnica liturgijskog pjevanja po obredu zapadne crkve, jedinstveno po poziciji glagoljaštva u organizaciji zapadne crkve kao i po kulturnoj tradiciji tri jezika (crkvenoslavenski, latinski, hrvatski) i tri pisma (glagoljica, bosanica, latinica). Primilo je utjecaje iz Bizanta, Akvileje, Rima i drugih crkvenih zapadnoeuropskih centara, te, s Česima ima čak tri surazvojna doba, a posebnim ga čine slojevi folklornog glazbenog izraza.

Početkom 15. st. zanimanje za glazbu širi se izvan samostanskih i crkvenih zidina, sve su snažniji utjecaji novih duhovnih strujanja iz srednjoeuropskih i osobito talijanskih gradova. Sredinom 16. st. počinje se notno zapisivati folklorna i pučka glazba. Narodni napjevi prodirali su u bogoslužje na narodnome jeziku (glagoljaško pjevanje), a prihvaćali su ih i modificirali i protestanti. Ustaljuje se praksa duhovnoga i svjetovnog vokalnog višeglasja, ponajviše u priobalnome području.

Od sredine 17. st. situacija se mijenja, svjetovno muziciranje posustaje, a crkva preuzima vodeću ulogu u konstituiranju glazbenoga života. Tri su reda bila zaslužna za razvitak hrvatske barokne glazbe: isusovci, pavlini i franjevci. Isusovci su uveli dotad nezabilježenu monumentalnost (orkestar) u liturgiju, a brinuli su se i oko unificiranja gregorijanskih napjeva, te unošenja narodnih napjeva u bogoslužje, očišćenih od "poganih" tekstova.

Tijekom druge polovine 18. st. Hrvatska se postupno proširuje prema istoku (Slavonija) i doživljava mukotrpan društvenoekonomski uspon praćen sve življim glazbenim životom. U sjevernom dijelu Hrvatske (koja je pod političkom jurisdikcijom Habsburške monarhije) intenzivniji je srednjoeuropski utjecaj, dok je u primorskom dijelu (Istra i Dalmacija pod mletačkom upravom do 1797, a Dubrovačka Republika je samostalna do prodora Napoleonovih trupa) dominantan onaj mediteranski, talijanski, iako se granice kulturnih krugova ne poklapaju strogo i striktno.

Od 19. st. folklorna se glazba počela koristiti kao sredstvo promicanja nacionalnih i političkih ideja uslijed čega je sazrela zamisao o stvaranju nacionalne glazbe utemeljene na elementima folklora. U drugoj polovici stoljeća provodila se ponajviše oslanjanjem na obilježja popularnih napjeva nastalih u doba narodnoga preporoda u gradskim sredinama (starogradske/varoške popijevke) te djelovanjem pjevačkih zborova i tamburaških sastava koji se osnivaju kao prva amaterska glazbena društva. Tu negdje dolazi i do pojave prvih klapa.

Stariju tradiciju Dalmacije odlikuju netemperirani kromatski i/ili dijatonski napjevi manjega opsega (zaleđe srednje Dalmacije, sjeverna Dalmacija, otoci). Jednoglasje je karakteristično za južnu Dalmaciju. Česti su kratki vokalni oblici s ojkanjem, osebujnim načinom pjevanja melodijskih ukrasa na slog "oj", uz izrazito potresanje glasom, koje se smatra starobalkanskim nasljeđem. Dulje pripovijedne pjesme izvode solisti, često uz pratnju gusala, rasprostranjenih na cijelome Balkanu, a u Hrvatskoj potvrđenih od početka 16. st. Otada datiraju i potvrde o diplama (mišnjice, mih), rijetkoj varijanti istočnomediteranskog glazbala s mješinom, ujedno ranom obliku takvih glazbala u Europi. Tijekom 19. st. ponegdje ih potiskuje lijerica, koja se iz Grčke krajem 18. st. proširila Jadranom da bi se danas održala samo u južnoj Dalmaciji.

Glazba mlađe tradicije je durska s obilježjima mediteranske i srednjoeuropske glazbe. U drugoj se pol. 19. st., pod utjecajem glazbene djelatnosti preporodnog razdoblja, razvilo dursko višeglasno pjevanje, nosioci kojega su manje skupine pjevača (klape). Ovoj tradiciji pripadaju i mandoline, glazbala talijanskoga izvora. U 20. st. klapsko je pjevanje, kao oblik glazbenog amaterizma, postalo dominantnim glazbenim izrazom dalmatinske regije.

Klapsko pjevanje danas

Danas u Hrvatskoj djeluju brojne klape, sa bogatim i raznovrsnim repertoarima. Najpopularanije su dakako dalmatinske klape, ali ne smijemo zaboraviti niti na primorske i istarske klape, kao niti na studentske kalpe u ostalim gradovima, ponajviše u Zagrebu. Unaprijeđivanje klapskog pjevanja se danas vrši putem raznih medija (Tv, radio, web stranice) i putem klapskih natjecanja, od kojih je najpoznatije ono u Omišu.

Izvor: Wikipedia