Tokom života isplačemo šezdeset litara suza! U svakom slučaju, mnogo je to suza – radosnica, “krokodilskih", majčinskih, dečjih, onih koje teku zbog bola, tuge, očaja, nemoći, straha, nesrećne ljubavi, frustracija, gubitka nekoga ili nečega... Njima se oglašavamo čim dođemo na ovaj svet, što govori u prilog komunikacijske uloge plakanja koja traje tokom celog života, do poslednjeg daha. Tokom života svašta nas može napustiti. I nada, i snaga, i volja, i hrabrost. Ali, suze su, čini se, nepresušne.
Iako se sve sastoje od vode, postoje suze i "suze". One takozvane osnovne čuvaju i vlaže oči prilikom svakog treptaja. Kada nam neka trunka upadne u oko, kada smo u zadimljenoj prostoriji ili, recimo, sečemo luk, tada ispuštamo refleksne suze. Ove dve vrste suza imaju isti hemijski sastav. Međutim, treća vrsta suza, onih emocionalnih, koje nastaju kao reakcija na fizički bol i tugu u sebi ima adrenokortikotropni hormon (izlučujemo ga u trenucima stresa), duplo više proteina, 30 puta veću količinu mangana, ali i više prolaktina. Visoka koncentracija mangana je, recimo, prisutna u mozgu osoba koje pate od hronične depresije. Prevelika količina adrenokortikotropina upozorava na preteranu anksioznost i stres... Emocionalne suze se stvaraju samo tokom procesa kojeg nazivamo plakanje. Kada plačemo oslobađamo se mangana i prolaktina, pa tako i stresa. Eto logičnog objašnjenja zašto se posle plakanja uglavnom osećamo mnogo bolje, a i studije to potvrđuju – kada nastojimo da ne briznemo u plač povećavamo šanse da zaradimo visok krvni pritisak ili neku srčanu bolest. Žene u telu imaju duplo više prolaktina i verovatno zbog toga češće plaču od muškaraca, pa ređe imaju srčane smetnje.
Kako starimo, menjaju se i razlozi za plač. Sve više su vezani za emotivne potrebe, a sve manje za zadovoljavanje osnovnih. Tako suze poprimaju ulogu prave pravcate poruke i postaju deo univerzalnog jezika, svima razumljivog.
Do polaska u školu, devojčice i dečaci plaču gotovo isto. Ali, kada uđu u pubertet, sve se promeni. Nemački oftalmolozi su proračunali da tinejdžerke plaču do 64 puta godišnje, a mladići samo 17 puta. Posle punoletstva, ženama gotovo sve može da natera suze na oči. Tada se plače u proseku dva sata i 14 minuta sedmično, zbog raskida sa dečkom, gubitka voljene osobe, trudnoće, neodlučnosti oko duge veze... Kada se sve sabere, od doba kada su bile u pelenama pa do napunjene 78. godine žene plaču 12.000 sati! Istraživanje obavljeno u američkoj Remzi klinici na osobama starim između 18 i 75 godina, pokazalo je da su glavne emocije uključene u žensko plakanje bile tuga (49 odsto), sreća (21 odsto) i ljutnja (10 odsto).
Elizabet Mesmer, iz Udruženja nemačkih oftalmologa, ističe da ONE i ONI ne plaču iz istih razloga. Žene plaču kada omanu u nekom poslu, kada se prisete prošlosti, kada ne mogu da reše komplikovanu situaciju, a pogotovo konfliktnu. Njihov plač, osim što traje četiri puta duže, i dramatičniji je. Muškarci, pak, najčešće puste suze zbog neuspeha ili saosećanja sa nekim. Ali, prilike kada rone suze su i sahrane, smrt kućnog ljubimca, udarci u određeni deo tela, a često zaplaču i na venčanjima.
Smatra se da muškarci manje plaču zbog predrasuda i tradicije. Navodno, kakvi će to oni mačo tipovi biti ako im vidimo suze? Osim toga, kada muškarac oseti da bi ga određena situacija mogla rasplakati, shvati da mu je lakše da se distancira od osećanja. Stoga mnogi muškarci ne vole da budu ni u blizini žena koje plaču, jer to za njih znači imati posla i sa sopstvenim emocijama. I, eto kako očas posla zarade neku bolest izazvanu stresom, recimo čir na želucu ili dvanaestopalačnom crevu, ili kako lek za napetost, stres i zaborav nastoje da potraže u alkoholu, cigaretama... U porocima.
Međutim, odnedavno je ova teorija o muškarcima koji se namerno i uspešno suzdržavaju od suza, a sve pod parolom kulturoloških okolnosti, počela da se ruši. Ispostavilo se da u starosti, kada žene i muškarci imaju ujednačene hormone, žene počinju da plaču manje, a muškarci sve više! Prolaktin, dakle, prestaje da od žena pravi plačljivice.
Ponekad plačemo prigušeno. Katkada ridamo. Plačemo zbog prošlih dana, zbog sadašnjosti, zbog onoga što će se tek dogoditi. Dogodi se da zaplačemo i u snu. Plačemo dok ne isplačemo tugu, a ponekad i bez razloga. Ako naše okruženje ne odobrava plač, nastojaćemo da ga kontrolišemo, mada bi se tada valjalo ohrabriti rečima Turgenjeva da "ima osmeha gorih od suza".
Plakanje je okidač za empatiju. Videvši tuđe suze, saosećaćemo sa osobom koju nešto tišti. I eksperimenti su potvrdili da suze druge osobe mogu prouzrokovati mnogo jače emocije nego kada osoba priča o svojoj žalosti. Ako su ljudi previše stidljivi ili ne umeju da zatraže pomoć, suze su jedini način komunikacije.
Suzama rešavamo i konfliktne situacije. Neka istraživanja su otkrila da će žena ako plače tokom rasprave sa muškarcem, verovatno pronaći rešenje za konflikt. Neke žene, očito, koriste plakanje kao taktiku, dajući do znanja da su im potrebni podrška i pažnja.
Dok neki smatraju da plakanjem pokazujemo da imamo slabe odbrambene mehanizme i da smo ranjivi, mnogi stručnjaci misle drugačije. Oren Hason, naučnik sa Univerziteta u Tel Avivu, tvrdi da plač umanjuje agresivno ponašanje. Kada plačemo, šaljemo signal da smo ranjivi i navodimo ljude da prema nama ne budu agresivni.
Teško je reći "ne" nekome ko plače, ali to što plačem želimo da postignemo veoma zavisi od toga kada se i pred kojom osobom plače. Tokom plakanja koje je svojstveno samo ljudima (iako ima dokaza da i neke životinje plaču), povećavaju se puls i znojenje. Ali opuštanje koje sledi posle ove reakcije na bol, vredi svake prolivene suze. I ne treba se stideti tih izdajica naše unutrašnje teskobe, jer Aleksa Šantić je rekao: "Blago onom ko suza ima, u toga srce umrlo nije."

KROKODILSKE SUZE
o Često se za nekoga ko plače kaže da lije krokodilske suze. Ovim reptilima, dok leže na obali, teku krupne suze iz unutrašnjih uglova očiju, iz otvora slane žlezde. To plakanje nema veze sa osećanjem tuge, nego sa oslobađanjem od viška soli.
o Budući da sadrže mnogo informacija o hemiji organizma i da ih je lako sakupiti, istraživači se nadaju da će suze jednog dana poslužiti za laboratorijske testove, umesto krvi i urina.
o Kada sečemo luk, oslobađaju se enzimi koji se mešaju sa drugim molekulima. Sumporna tvorevina iz luka pretvara se u molekule koji proizvode snažne mirise. Suzama branimo oči od tih hemikalija, a taj proces počinje 30 sekundi pošto zasečemo luk i traje pet minuta.
o Prosečna žena tokom života provede 16 meseci u suzama.
o Muški plač traje od dva do četiri minuta, a ženski šest.
o Japanska narodna izreka kaže da će deca koja glasno plaču biti zdravija kada budu porasla. Zbog toga se u ovoj zemlji održava takmičenje u kojem klinci pokušavaju da plačem nadglasaju jedni druge.
o Potvrđeno je da od prvog dana života bebe plaču na jeziku svojih roditelja. One počinju da uče jezik još u majčinom stomaku, pa se i njihov plač razlikuje u zavisnosti od maternjeg jezika. Tako, na primer, francuske bebe plaču uzlaznom, a nemačke silaznom intonacijom.

SREĆNE I TUŽNE SUZE
Koliko je plakanje dobro za zdravlje, pokazala je i jedna studija. Ispitanici su bili podeljeni u dve grupe – jedna je gledala urnebesnu komediju i smejala se do suza, a druga tešku dramu i plakala je od tuge. Kapaljkama su prikupljene i "srećne" i "tužne" suze, a analiza je pokazala da se prve sastoje samo od soli i vode, dok su druge imale i neke hemikalije i enzime kojih ima u tumorima, čirevima i bolesnom ljudskom telu. To praktično znači da, kada plačemo od tuge, izbacujemo toksične materije. Kakva je poruka? Plačite da se toksini ne bi taložili u vama i bili uzročnici bolesti. Britanski psihijatar iz 19. veka Henri Modsli govorio je da tuga koja se ne pokazuje kroz suze prouzrokuje plač unutrašnjih organa.



Izvor: Novosti

Zašto dolazi do suza?

''Zašto''plačemo može se činiti očiglednim i jednostavnim: ili ste sretni ili tužni. Ali to je previše pojednostavljeno.

Plakanje je prirodna emocionalna reakcija na određene osjećaje, obično tugu i bol. Ali ljudi plaču pod drugim okolnostima i prigodama. Na primjer, ljudi mogu plakati  kao odgovor na nešto sretno. Plakanje ima emocionalnu svrhu, ono oslobađa emocija.

Također može biti mehanizam preživljavanja. Kada plačete, to je signal da nešto trebate. Između ostalog, to znači da ste frustrirani, ljuti ili samo pokušavate dobiti nečiju pažnju. Plakanja može imati biokemijsku svrhu jer otpušta hormone stresa i toksine iz tijela.
Na kraju, plakanje je čisto socijalna funkciju. Često pridobiva pažnju i podršku onih koji gledaju kako plačete. Ponekad, plakanje može biti manipulativno, način da dobijete ono što želite.

Tko plače?

Žene imaju tendenciju da plaču više nego muškarci. Plač se još uvijek, osobito kod muškaraca, tumači kao znak slabosti.

Prednosti dobrog plakanja

Ljudi često ističu da se osjećaju bolje nakon plakanja. Ali, je li to uvijek istina?

Obično da, ali ne uvijek. U istraživanju koje je provedeno na gotovo 200 žena u Nizozemskoj, utvrđeno je da se većina osjeća bolje nakon plača. Ali ne svi. Otkriveno je da ako postoji veći stupanj depresije ili anksioznosti, vjerojatno će se osjećati još gore poslije plakanja.

Točno se ne zna zašto. Moglo bi biti da oni koji su depresivni ili anksiozni jednostavno ne pronalaze istu korist od plakanja kao i drugi.

Kako se osjećate?

Oni koji plaču, često se osjećaju nespretno, beskorisno, ili samo neugodno. To je zato jer kada netko plače pokazuje svoju ranjivost. Kada se ranjivost pokaže, to je pomicanje razine intimnosti. Intimnije okruženju postignuto plačem u nekim slučajevima čini da se drug osoba osjeća nelagodno.

Evo četiri savjeta kako se tada postaviti:

    * Budite svjesni da, ako ništa ne učinite, osoba koja plače osjećat će se još gore.
    * Pokušajte iskazati podršku, a to ovisi o situaciji i koliko dobro poznajete osobu.
    * Nemojte pretpostavljati da znate kako je utješiti. Prikladno je započeti pitajući kako možete pomoći i biti podrška.
    * Osoba koja plače pred većom grupom ljudi općenito se osjeća neugodnije nego ona koja plače ispred jedne ili dvije osobe.

Kada je riječ o navikama plakanja, neki plaču lako i često, dok drugi tek rijetko. Stručnjaci nisu sigurni zašto je to tako, iako temperament vjerojatno igra važnu ulogu.

Osobe koje su doživjele neku traumu sklonije su plakanju, kažu stručnjaci. To je posebno istina ako se često okreću prošlosti.

Žene koje osjećaju anksioznostOsjećaj nervoze, nelagode, ustrašenosti, straha sve do panike., kao i one koji su ekstrovertirane i suosjećajne, često kažu da se osjećaju ugodno kada se isplaču.

Suzdržavanje od plača

Ponekad, pokušavate postići hrabro lice i ne zaplakati.
Što učiniti?

Pokušajte odgoditi plač, ali ne potpuno ga potisnuti. Suzdržavanje nije dobro.
Ispričajte se, pronađite odgovarajuće mjesto i isplačite se.
Odgodite plač razmišljajući o nečem pozitivnom.
Negativne strane susprezanja plača

Previše suza može biti neugodno, ali nikada ne zaplakati nije duševno zdravo. Puno ljudi suspreže i potiskuje suze. Jedna od posljedica je da sebe umrtvite, da zaustavite emocionalni razvoj ili ni ne primijetite te osjećaje iznutra. Prema vanjskom svijetu to se očituje kao depresijaSmanjeno funkcionalno djelovanje. Velika tuga, veća nego što se očekuje..

Bolje je priznati osjećaje kao što je tuga ili povrijeđenost. Kod osjećaja se ne radi o dobrom ili lošem, oni su upravo ono što jesu.

Oni koji potiskuju emocije i ne mogu plakati mogu ugroziti svoje fizičko zdravlje. Tuga koja nema oduška u suzama može natjerati druge organe u plač.

Izvor