Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 14:58:36
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Biografije pisaca, umetnika, arhitekata  (Pročitano 239780 puta)
Clan u razvoju


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 32
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.9
Biografija Momo Kapor

Rođen je u Sarajevu 1937. godine. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. Objavio je veliki broj naslova, romana i zbirki priča. Autor je i velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova (Bademi s onu stranu smrti, Banket (film), Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda). Romani Una i Knjiga žalbi doživeli su ekranizaciju. Prevođen je na francuski, nemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Prijatelji, na stranicama 276. i 277. ovako opisuje detinjstvo i mladost Mome Kapora, na osnovu razgovora koji je sa njim vodio novembra 2002. godine: "Trinaestog aprila 1941. Nemci su bombardovali Sarajevo i pogodili zgradu ispod Trebevića u kojoj se bila sklonila Momčilova majka sa četvorogodišnjim sinčićem. U srušenoj kući svi su bili mrtvi. Momina majka je svojim telom spasla sina. Dečak se nekako izvukao iz ruševina, zakukao, pa zanemeo nad užasom, ne znajući kuda će. Našao ga je neki Rus, emigrant, lekar, sažalio se na njega i poveo ga u svoj stan. Prisvojio ga je, nije imao dece. Negovao ga je, voleo, zatrpavao igračkama da zaboravi majku i u belom mercedecu ga vozio po Sarajevu. Dečko je znao da mu je ime Momčilo, prezime nije znao. Prezime mu je dao dobar čovek Rus, krstio ga je Momčilo Hercegovac. Posle godinu dana života kod dobrog čoveka, Momčilo Hercegovac se razboleo od šarlaha, pa ga je spasitelj odneo u sarajevsku bolnicu. Tu ga je pronašla majčina tetka koga ga je godinu dana tražila po Sarajevu, obaveštena od nekog da je "jedno date izašlo iz srušene kuće, odakle ga je neki čovek poveo sa sobom". Kada je prezdravio od šarlaha, baba ga je odvela u svoju kuću i brinula se o njemu. Za Momčila Hercegovca brinuo je i Rus, koji se pridružio vlasovcima - saradnicima Nemaca, često ga posećujući s poklonima. Otac, koji je po povratku iz zarobljeništva, kao bankarski stručnjak, postavljen za načelnika u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu, zbog patriotske savesti i odgovornosti tek godinu dana posle rata došao je u Sarajevo da vidi sina. Prema sinu se odnosio patrijahalno strogo i sve do smrti bio je nezadovoljan što mu se sin posvetio slikarstvu i književnosti, socijalnoj i životnoj neizvesnosti"

Momo Kapor je bio član Senata Republike Srpske od 1996. godine. Umro je u Beogradu 3. marta 2010. godine na Vojno-medicinskoj akademiji[1].

Njegove ćerke Ana i Jelena Kapor osnovale su fond „Momo Kapor“
IP sačuvana
social share
Edit by Anea: Linkovi i bilo kakvi drugi reklamni elementi nisu dozvoljeni u potpisima korisnika!
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju


De ste pederi!!!!!!

Zodijak Leo
Pol Muškarac
Poruke 40
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.12
Vladislav Petković Dis



Vladislav Petković Dis (10. mart 1880, Zablaće kod Čačka - 16. maj 1917, kod Krfa), pesnik.

Veliki srpski pesnik i rodoljub. Radio kao učitelj i carinski službenik. Bio je izveštač sa fronta u Balkanskim ratovima. Za vreme Prvog svetskog rata prebegao je u Francusku. Pri povratku u Grčku brod na kome je plovio presreće nemačka podmornica kod Krfa i on biva potopljen.


Školovanje

Bio je sasvim osrednji đak, ali je u sedmom razredu gimnazije u Čačku napisao svoju prvu pesmu "Na prozoru sveća gori" i to na nemačkom jeziku koji jedva da je sricao. Dva puta će bezuspešno pokušavati da položi maturu. Kada ni drugi put nije položio, ovog puta u Zaječaru, on je predsednika komisije pozvao na čast: - Dozvolite da popijemo po čašu piva. Ja se ne ljutim, pravedno ste me oborili. Ali to nas ne čini neprijateljima. Ja čašćavam...

Dis je, dakle, bio prosečan učenik, ali sa natprosečnim pesničkim talentom. Svojim dvema zbirkama poezije, zaslužio je mesto u skoro svim antologijama srpske poezije.

Da bi se očuvala uspomena na ovog velikana naše poezije, zavičajna biblioteka koja nosi Disovo ime, organizuje već 37 godina kulturnu manifestaciju "Disovo proleće". Disove svečanosti počinju 10. marta, na pesnikov rođendan, a završavaju se dodelom "Disove nagrade". "Disovo proleće" podstiče stvaralaštvo mladih, pa svake godine nagrađuje najbolji rukopis za prvu pesničku zbirku. U ediciji "Tokovi" objavljeno je do sada 19 knjiga, a mnogi dobitnici danas su postali poznata pesnička imena.

Priredbu "pesništvu u čast" prate:

    * list "Disovo proleće";
    * knjiga dobitnika i
    * niz drugih publikacija koje već čine bogatu izdavačku delatnost biblioteke.
    * Disova nagrada


Posao

U vojsku nije išao. Oslobođen je zbog uskih grudi i, po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj u selu Prliti ispod Vrške Čuke, a pokraj Zaječara. Sve u nadi da će imati dovoljno vremena da se posveti pesmama. Teško je, ipak, biti raspevan u čamotinji i tišini, te on mnoge noći provodi sa seljacima uz tabliće i čokanje rakije. U grad odlazi jednom mesečno po platu, bez koje se ujutro vraća u selo, nakon kafanske sedeljke. I novih trideset dana posta, do novog odlaska u Zaječar.

To je trajalo dve godine, kada je odlučio da napusti učiteljsko mesto i, s tek podignutom platom, krene u Beograd, jedini mogući put za sve pesnike.

Ušao je sasvim tiho u društvo beogradskih velikana, u vreme kada se živelo po kafanama koje su bile i jedina sastajališta. Znalo se da se, kada izađe, časopis u kafani pročita od korica do korica. Kada se pojavi novo književno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali u kafanama. Ljudi su se u njima bratimili i krvili. Uzalud je uvaženi Jovan Skerlić grmeo da je sve zlo od njih.

Visok i mršav, poduže kose i sasvim neobičnih brkova, s naočarima iza kojih je vrebao zadivljujući pogled, bivši učitelj iz okoline Zaječara tek uz pomoć Nušića uspeva da pronađe prvo zaposlenje. Pesnik, koji će kasnije postati stalni stanovnik bezmalo svih naših antologija, radio je kao kantardžija na savamalskoj trošarini i sa snebivanjem se žali prijateljima da povazdan mora da meri šljive.

Od prve plate štampao je podsetnicu na kojoj je pisalo samo Dis. Po svoj prilici, to je bila skraćenica, odnosno srednji slog njegovog imena VlaDISlav, mada su neki tvrdili da je to ime grada iz Danteovog "Pakla", a drugi da je to bio srpski srednjovekovni naziv za evropski zapad. Prilično dugo nadimak je ispisivan isključivo latinicom, kako ga je pisao i sam pesnik, da bi odnedavno bio štampan i ćiriličnim pismom.

Dva puta otpušten iz službe, živeo je ni od čega: od korektura i saradnje po dnevnim listovima, od neznanih i neviđenih poslova pesnika, koga je negativno kritikovao Jovan Skerlić, najuticajniji kritičar tog vremena.


Brak

Njegov kafanski način života umnogome se izmenio posle vjenčanja sa Hristinom-Tinkom, mladom i lepom poštanskom službenicom koju je odmah smestio u svoje stihove. Brak su sklopili na jutrenju u staroj Markovoj crkvi. Ona je, kasnije, o tome ovako svedočila:

- Venčanje? Bilo je za anegdotu, mada se preteruje, naročito ono sa prstenom. Ja sam prsten bila zaboravila, a bez njega se nije moglo, pa je Disova sestra otrčala da ga donese. Doduše, kum je nudio alku od kišobrana, ali je pop objasnio da prstena mora biti...

Veoma privržen porodici, ali i prijateljima, Dis će jednom reći:

- Za četiri godine braka nismo četiri puta sami, bez gostiju, ni ručali ni večerali.

Na svet je došlo i njihovo dvoje dece, Gordana i Mutimir, ali i ratovi, balkanski i svetski, rastanak...


Knjige

Dis je pesnik iracionalnog, on slike nalazi u podsvesnom. Pesnik je sumornih raspoloženja i čak očaja, njegov je izraz setan i muzikalan. Jovan Skerlić ga je kritikovao, jer se Dis nije uklapao u njegov ideal naprednog pesnika. Kasnija kritika, počevši od Isidore Sekulić, uvrstila je Disa među najbolje srpske pesnike nalazeći da je uveo u srpsku poeziju modernu poetiku i nov senzibilitet, i pored izvesnih jezičkih nebrižljivosti.

Knjigu "Utopljene duše" Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija". Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.

Zbirka poezije "Mi čekamo cara" napisana je 1913. godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, međutim, nije radio klikćući u nacionalnom ponosu, kao drugi pjesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Najpoznatije i umetnički najvrednije pesme Vladislava Petkovića Disa su: "Tamnica", Možda spava i "Nirvana".


Disova nagrada

Dodeljuje se svake godine, žiri zaseda u Čačku. Nagradu je 2007. godine dobio Milan Đorđević. Novčani deo nagrade je 160.000 dinara a nagrada se uručuje na završnoj svečanosti "Disovog proleća" koje je 2007. održano po 44. put
IP sačuvana
social share
Joki_Killer
I eto tako dalje tako dalje
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju


De ste pederi!!!!!!

Zodijak Leo
Pol Muškarac
Poruke 40
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.12
Ivo Andrić



Ivo Andrić je bio književnik i diplomata. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost kao državljanin SFR Jugoslavije, 1961. godine, za roman Na Drini ćuprija (1945), kao i za celokupni dotadašnji rad na „istoriji jednog naroda“. Posle raspada Jugoslavije, Andrić se u Srbiji vodi isključivo kao srpski književnik. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti.

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se, ipak, najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorsku disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft) Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.

U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je naprednom nacionalističkom pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti.

Svoju prvu pesmu „U sumrak“ objavio je 1911. godine u „Bosanskoj vili“. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi.

Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine.

Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi „Nemiri“, pripovetke „Ćorkan i Švabica“, „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“ itd.

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka „Most na Žepi“. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“.

U periodu između Prvog i Drugog svetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu (1939.). Po izbijanju II svetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podnosi ostavku na mesto ambasadora i vraća se u Beograd. Za vreme II svetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu (na Zelenom vencu, za koga je rekao da je najružnije mesto na svetu) ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih dela. U isto vreme piše svoja najbolja dela koja će kasnije doživeti svetsku slavu. Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman „Prokleta avlija“.

Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.


Književni rad

Andrić je u književnost ušao pesmama u prozi „U sumrak“ i „Blaga i dobra mesečina“ objavljenim u Bosanskoj vili 1911. godine. Pred Prvi svetski rat, u junu 1914. godine, u zborniku Hrvatska mlada lirika objavljeno je šest Andrićevih pesama u prozi („Lanjska pjesma“, „Strofe u noći“, „Tama“, „Potonulo“, „Jadni nemir“ i „Noć crvenih zvijezda“). Prvu knjigu stihova u prozi - „Ex Ponto“ - Andrić je objavio 1918. godine u Zagrebu, a zbirku „Nemiri“ štampao je u Beogradu 1920. godine. Sve Andrićeve lirske pesme koje za njegovog života nisu bile sabrane u knjigu objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom „Šta sanjam i šta mi se događa“.

Andrićevo delo možemo podeliti u nekoliko tematsko-žanrovskih celina.

U prvoj fazi, koju obeležavaju lirika i pesme u prozi (Еx Ponto, Nemiri), Andrićev iskaz o svetu obojen je ličnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem koje je delomično bilo podstaknuto i lektirom koju je u to vreme čitao (Kirkegor na primer). Mišljenja kritike o umetničkim dosezima tih ranih radova podeljena su: dok srpski kritičar Nikola Mirković u njima gleda vrhunac Andrićevog stvaralaštva, hrvatski književni istoričar Tomislav Ladan, Andrićev zemljak iz srednje Bosne, smatra da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim nemirima koji odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrednosti.

Druga faza, koja traje do Drugog svetskoga rata, obeležena je Andrićevim okretanjem pripovedačkoj prozi i, na jezičkom planu, definitivnim prelaskom na srpsku ekavicu (što je u dosta radova stvorilo čudnu mešavinu u kojoj narator koristi srpski ekavski, a likovi - često fratri - govore nekim od jekavskih ili ikavskih dijalekata). Po opštem priznanju, u većini pripovedaka Andrić je našao sebe, pa je ta zrela faza spada u umetnički najproduktivnije, s većinom Andrićevih najcenjenijih priča.

Pisac nije bio sklon književnim eksperimentima koji su dominirali u to doba, nego je u klasičnoj tradiciji realizma 19. veka, plastičnim opisima oblikovao svoju vizuru Bosne kao razmeđa istoka i zapada, natopljenu iracionalizmom, konfesionalnim animozitetom i emocionalnim erupcijama, ponajviše na erotskom planu. Ličnosti su pripadnici sve četiri etničko-konfesionalne zajednice (Bošnjaci, Jevreji, Hrvati, Srbi - uglavnom prozvani po konfesionalnim, često pejorativnim imenima (Vlasi, Turci)), uz pojave stranaca ili manjina (Jevreji, strani činovnici), a vremensko razdoblje pokriva uglavnom 19. vek, ali i prethodne vekove, kao i 20.

Treća faza obeležena je obimnijim delima, romanima Na Drini Ćuprija, Travnička hronika, Gospođica i nedovršenim delom Omerpaša Latas, kao i najznačajnijim ostvarenjem toga razdoblja, pripovetkom Prokleta avlija. Uz izuzetak Gospođice, realističkog psihološkog romana smeštenog u srpsku palanačku sredinu, radnja ostalih dela uglavnom je smeštena u Bosnu, u njenu prošlost ili u narativni spoj prošlosti i sadašnjosti.

Ocena Andrića kao romanopisca daleko je od jednoznačne: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih letopisa i spore, sentencama protkane naracije, uspeo da kreira upečatljiv svet „Orijenta u Evropi“; po drugima, Andrić je autentični autor kraćega daha, poput Čehova, pa je najbolji u novelama i pripovetkama, dok mu odriču vrednost postignuća u većim kompozicijama. Bilo kako bilo, Andrić je u svetu uglavnom poznat po svoja dva romana, Na Drini ćuprija i Travnička hronika (prvi je pisan tokom Drugog svetskog rata u Beogradu).

Piščevo se pripovedanje u navedenim delima odlikuje uverljivo dočaranom atmosferom, upečatljivim opisima okoline i ponašanja, no ne i psihološkim poniranjem - većina je Andrićevih likova (osim franjevaca) gonjena biološkim imperativima i determinizmom u ponašanju koji podseća na naturalističku školu 19. veka. Osim tih dela, autor je objavio i niz pripovedaka, putopisne i esejističke proze, te verovatno najbolje delo kasne faze, zbirku aforističkih zapisa Znakovi pored puta (posthumno izdane), nesumnjivo jedno od Andrićevih najvrednijih dela.

Posle Andrićeve smrti, prvo stidljivo, a onda i otvoreno (posebno u doba posle raspada Jugoslavije), počela su se pojavljivati i kritička osporavanja piščevog opusa - što nije bilo moguće tokom Andrićevog života, kada je uživao status nedodirljivog državnog pisca. Ti se prigovori mogu svesti na dve zamerke: nacionalno-političke i estetsko-književne. Po prvoj, gledano iz hrvatske vizure, Andrić je ocenjen kao nacionalni renegat i protagonista velikosrpske ideologije u unitarističkom jugoslavenskom ruhu, tj. kao neka vrsta nacionalnog otpadnika. Iako je uvrštavan u razne antologije hrvatske književnosti, trenutni status u Hrvatskoj nije mu baš zavidan. Slične ocene dolaze i od bošnjačke strane (Muhsin Rizvić i drugi), uz dodatak da Andrić u svojim delima prikazuje Bošnjake muslimane kao „Turke“ - poluazijatske nasilnike, podsvesno mučene kompleksom „izdaje“ zbog prelaska na islamsku veru. To je mišljenje potkrepljivano ne samo odlomcima iz piščevih dela, nego i njegovim esejističkim i publicističkim radovima u kojima slavi Njegoša i „istragu poturica“.

Drugi je prigovor ozbiljniji i dugoročno važniji i cilja na precenjenost Andrića kao pisca, te na njegovu zastarelost i plošnost njegovih karaktera. Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić se ne može porediti s modernističkim pripovedačima (od Polića Kamova preko Krleže i Marinkovića do Slobodana Novaka), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim „doglavnikom“ Milom Budakom, s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determinisanih snažnih erotskih strasti ima dosta sličnosti (koliko god se idološki razlikovali).

U srpskoj književnosti Andrić je (gledano iz ideološke vizure) stalno i napadno apostrofiran kao „Srbin-katolik“, ali je, s druge strane, srpska kritika neodlučna koliko dobro se Andrićev tematski prosede uklapa u maticu srpske književnosti (često se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. veka, a postmodernistički trendovi, od Kiša do Pavića takođe nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji). I, naposletku, bošnjačka kritika smatra da je Andrić pisac slabijeg zamaha i dosega od Meše Selimovića i još nekih savremenih pisaca eksperimentalnog izraza.

Može se reći da Ivo Andrić ostaje sporni klasik oko kojega se lome politička koplja. Ovaj autor sve više postaje predmet političkih sporova a sve manje služi kao izvor inspiracije modernim piscima. Posle raspada Jugoslavije, Andrić se u Srbiji vodi isključivo kao srpski književnik. Najznačajniji deo svog stvaralačkog života, Andrić je bio srpski pisac. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti.

Za razliku od toga u Hrvatskoj ga smatraju srpskim i hrvatskim književnikom.

Andrić o umetnosti

Svoje shvatanje smisla i suštine umetnosti Andrić je izlagao, bilo u posebnim napisima bilo implicitno, u pojedinim pasažima svog umetničkog dela. U tom pogledu posebno se ističe njegov esej Razgovor sa Gojom i pripovetka Aska i vuk.

Umetničko stvaranje je po Andriću složen i naporan čin koji se vrši po diktatu čovekove nagonske potrebe za stvaranjem. U osnovi nagonska, čovekova potreba za lepotom odbrana je od umiranja i zaborava; ona je dijalektička suprotnost zakonima prolaznosti. U igri jagnjeta iz alegorijske pripovetke Aska i vuk simbolozovan je umetnički nagon čovekov kao „instiktivan otpor protiv smrti i nestajanja“ koji „u svojim najvišim oblicima i dometima poprima oblik samog života“. Umetnost i volja za otporom, kazuje Andrić na kraju ove pripovetke, pobeđuje sve, pa i samu smrt, a svako pravo umetničko delo čovekova je pobeda nad prolaznošću i trošnošću života. Život je Andrićevom delu divno čudo koje se neprestano troši i osipa, dok umetnička dela imaju trajnu vrednost i ne znaju za smrt i umiranje.
Stvaralački akt, po Andrićevom shvatanju, nije prost reproduktivan čin kojim se gola fotografije unosi u umetničko dela. Umetnost, istina, mora da ima dubokih veza sa životom, ali umetnik od materijala koji mu pruža život stvara nova dela koja imaju trajnu lepotu i neprolazan značaj. Fenomen stvaralaštva ogleda se u tome što umetnici izdvajaju iz života samo one pojave koje imaju opštije i dublje značenje. Dajući takvim pojavama umetnički oblik, umetnici ih pojačavaju „jedva primetno za jednu liniju ili jednu nijansu u boji“, stvarajući umetničku lepotu koja otada sama nastavlja svoju slobodnu sudbinu. Sve što u životu postoji kao lepota – delo je čovekovih ruku i njegova duha. Sastavni je deo „života i autentičan oblik ljudskog ispoljavanja“, stvoren za jedan lepši i trajniji život.
Mostovi i arhitektonske građevine najbolje ilustruju Andrićevo shvatanje trajnosti lepote koju čovek stvara. Anonimni neimar iz Mosta na Žepi spasava se od zaborava time što svoju stvaralačku viziju prenosi u kamenu lepotu luka razapetog nad obalama pod kojima kao prolaznost protiču hučne vode Žepe. Funkcija umetnosti je i u naporu umetnika da svoje delo uključi u trajne tokove života, da čoveka izvede iz „uskog kruga ... samoće i uvede ga u prostran i veličanstven svet ljudske zajednice“.
Postojanje zla u čoveku i životu ne sme da zaplaši umetnika niti da ga odvede u beznađe. I zlo i dobro, kao dijalektičke autonomne sile, samo su latentnost života i ljudske prirode. Dužnost je umetnika da otkriva i jedno i drugo, ali, istovremeno, i da svojim delom utire put spoznaji da je moguće pobediti zlo i stvoriti život zasnovan na dobroti i pravdi.
Umetnost je dužna da čoveku otkriva lepotu napora podvižnika koji koračaju ispred savremenika i predosećaju buduće tokove života. Tako umetnost stalno otvara perspektive životu pojedinaca, naroda i čovečanstva, u podvizima i porazima onih koji su prethodili umetnost nalazi nataložena iskustva čovečanstva. Prohujala stoleća sublimišu čovekovo iskustvo oko nekolikih legendi, koje potom inspirišu umetnika. Smisao savremenosti je u stvaralačkom prenošenju iskustva prošlosti u one vrednosti savremenog stvaranja koje će, nadživljavajući nas, korisno poslužiti potomcima.

„Samo neuki, nerazumni ljudi – kaže Andrić – mogu da smatraju i da je prošlost mrtva i neprolaznim zidom zauvek odvojena od sadašnjice. Istina je, naprotiv, da je sve ono što je čovek mislio i osećao i radio neraskidivo utkao u ono što mi danas mislimo, osećamo i radimo. Unositi svetlost naučne istine u događaje prošlosti, znači služiti sadašnjosti“. Svrha umetnosti je u povezivanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u povezivanju „suprotnih obala života, u prostoru, u vremenu, u duhu“.
Po Andrićevom shvatanju umetnik je i vesnik istine, a njegovo delo poruka kojom se iskazuje složena stvarnost ljudske istorije. On je „jedan od bezbrojnih neimara koji rade na složenom zadatku življenja, otkrivanja i izgrađivanja života“. Opisujući svoje stvaralačke trenutke, Andrić kazuje: „Ni traga da se vratim sebi. Samo da mogu, kao surovo drvo i studen metal, u službi ljudske slabosti i veličine, u zvuk da se pretvorim i da ljudima i njihovoj zemlji potpuno razumno prenesem bezimene melodije života ...“
Govoreći o opasnostima koje vrebaju umetnika, Andrić posebno upozorava na formalizam reči i dela: „Beskrajno nagomilavanje velikih reči sve nam manje kazuje što se više ponavlja i pod njim izdišu istina i lepota kao robinje“. Najdublji poraz doživljuje onaj umetnik koji smatra da „prasak reči i vitlanje slika mogu biti umetnička lepota. Istina, svakom pravom umetničkom delu potreban je i estetski sjaj, ali on se ostvaruje samo u jednostavnosti. „Savršenstvo izražavanja forme – kaže Andrić – služba je sadržini“.
Pružajući „zadovoljstvo bez patnje i dobro bez zla“, umetničko delo će pružiti čoveku najviši vid života – česta je poruka Andrićevog dela. Andrićeva vizija harmoničnog života budućeg čovečanstva zasnovana je upravo na uverenju da će umetnička lepota uništiti zlo i izmiriti protivrečnosti čovekovog bitisanja.

Umetnički postupak Ive Andrića
U načinu izgrađivanja likova i umetničkom postupku pri oblikovanju svojih misli o životu i ljudima Andrić se ne odvaja od najlepših tradicija realističke književnosti škole, iako takav njegov postupak ne znači i ponavljanje tradicionalnih realističkih manira. Njegove slike života nisu samo realistički izraz određene životne i istorijske stvarnosti, jer on u njih utkiva i znatno šira uopštavanja i opštija, gotovo trajna životna značenja. Legendarni bosanski junak Alija Đerzelez nije samo tip osmanlijskog pustolova i avanturiste, već i večiti čovek pred večitim problemom žene. Tamnica iz pripovetke Prokleta avlija ima znatno šire značenje: ona je izvan vremena i mesta kojima ih je pisac lokalizovao. Iako se u Andrićevom književnom delu najčešće javlja Bosna, gotovo svi njeni likovi se izdižu izvan životnog kruga u kome ih pisac nalazi. Andrić, prirodno, nikada ne izneverava tipičnost sredine i vremena, ali on pri tom tako kompleksne ličnosti ume da dogradi i u njima podvuče ono što je opštije i životno šire od osobenosti određenih konkretnom sredinom i vremenom.
Ali ono po čemu se Andrić naročito ističe u našoj savremenoj književnosti, to su vanredne analiza i psihološka sagledavanja onih čovekovih stanja koja su u nas, do njega, bila izvan značajnih literarnih interesovanja. Njega najviše zanima onaj tamni i nejasni impuls u čoveku koji je izvan domašaja njegove svesti i volje. Polazeći od nekih savremenih postavki psihološke nauke, Andrić je prikazao kako ti tajanstveni unutrašnji impulsi fatalno truju i opterećuju čoveka. Osim toga, on je sa posebnom sugestivnošću slikao dejstvo seksualnh nagona i čulnih percepcija na duševni život čoveka. Zbog svega toga Andrić se prvenstveno pokazuje kao moderni psihoanalitičar u našoj savremenoj književnosti. U sudbini svake ličnosti ovog našeg pripovedača je i neka opštija ideja, izvesna misao o životu, čoveku i njegovoj sreći. Zato se za njegovu prozu s pravom kaže da nosi u sebi obeležja takozvanog filozofskog realizma.
Andrić je i majstor i reči i stila. Njegova proza je sačuvala apsolutnu, kristalnu jasnost izraza. On ne traži stilski efekat u neobičnoj metafori ili u naglašenom izrazu. Sve se kod njega izražava mirnim i prirodnim kazivanjem i njegov stil zaista ima „nepomućenost kristala“. Skladna i jednostavna rečenica, uverljivost i sugestivna estetska i misaona funkcionalnost pripovedačkih slika čine da Andrićevo delo predstavlja najsuptilniju umetničku vrednost koju srpska, odnosno hrvatska književnost poseduje.
Tako je Andrićevo delo postalo ponos naše kulture, a sa visokim međunarodnim priznanjem, oličenim u Nobelovoj nagradi, ono danas živi i kao trajna svojina svetske literature.

Dela
Ex ponto, stihovi u prozi, 1918.
Nemiri, stihovi u prozi, 1920.
Put Alije Đerzeleza, 1920.
Most na Žepi, 1925.
Anikina vremena, 1931.
Portugal, zelena zemlja, putopisi 1931.
Španska stvarnost i prvi koraci u njoj, putopisi 1934.
Razgovor sa Gojom, esej 1936.
Na Drini ćuprija, roman 1945.
Deca, zbirka pripovedaka.
Gospođica, roman 1945.
Travnička hronika, roman 1945.
Na Nevskom prospektu, 1946.
Na kamenu, u Počitelju,
Priča o vezirovom slonu, 1948.
Prokleta avlija, novela 1954.
Igra 1956.
O priči i pričanju, beseda povodom dodele Nobelove nagrade, 1961.
Jelena žena koje nema, roman 1963.
Šta sanjam i šta mi se događa, lirske peme koje su objavljene posthumno1918.
Omerpaša Latas, objavljena posthumno 1977.
Na sunčanoj strani, nedovršen roman, objavljen posthumno
IP sačuvana
social share
Joki_Killer
I eto tako dalje tako dalje
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju


De ste pederi!!!!!!

Zodijak Leo
Pol Muškarac
Poruke 40
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.12
Branko Ćopić



Branko Ćopić (1915-1984) je srpski i jugoslovenski književnik. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađao je u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine. Prvu priču objavio 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Njegova djela su prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski jezik. Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Izvršio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. godine.

U Ćopićevim delima doniniraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata.

Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašanima pod planinom Grmečom. U isto vreme, njegov otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negde na frontu u Karpatima, a njegov stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv Austro-Ugarske. Kad mu je bilo četiri godine, umro mu je otac. Ćopić je, zajedno sa mlađim bratom i sestrom, ostao da živi pored majke, dede Radeta i strica Nidže.

Prva pročitana knjiga bila mu je „Migel Servantes“ koju je, negde u trećem razredu, kupio od učiteljice. U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa, skupa sa nekoliko odlomaka iz njegovog romana „Don Kihot“. Sledeće pročitane knjige bile su „Doživljaji jednog vuka“, pa „Doživljaji jedne kornjače“.[1]

Prvo štampano delo objavio je sa četrnaest godina u omladinskom časopisu „Venac“ 1928. godine. Ćopić je pohađao učiteljsku školu u Banjaluci i Sarajevu, a završio u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student afirmisao se kao darovit pisac i skrenuo na sebe pažnju književne kritike; 1939. godine je dobio nagradu „Milan Rakić“. Uoči Drugog svetskog rata nalazio se u đačkom bataljonu u Mariboru. U danima Aprilskog rata on je, sa grupom svojih drugova, pokušao da pruži otpor neprijatelju kod Mrkonjić Grada. Posle toga je otišao u svoj rodni kraj, a sa početkom ustanka, stupio je u redove ustanika i među njima ostao tokom cele narodnooslobodilačke borbe. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem.

Posle rata neko vreme je bio urednik dečijih listova u Beogradu, a potom počeo profesionalno da se bavi književnošću. Smatra se jednim od najvećih dečijih pisaca rođenih na jugoslovenskim prostorima. Okončao je život samoubistvom, skočivši 1984. godine sa Brankovog mosta.

Dela su mu prevođena na ruski, engleski, francuski, nemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, rumunski, slovenački i mađarski jezik. Bio je član SANU i ANUBiH.

Celi radni i životni vek nakon Drugog svetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je često putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama.

Za književni rad dobio je, među ostalim, Nagradu AVNOJ-a i Njegoševu nagradu (obe 1972). Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.

Književni opus

Njegova prozna dela prožeta su lirikom i živopisnim realističkim slikanjem seoskog života, poznavanjem života i mentaliteta ljudi sa sela, vedrinom i živošću duha. Kreirao je mnoštvo upečatljivih i živopisnih likova i događaja nadahnutom pripovedačkom tehnikom koristeći svež, sočan i slikovit jezik pri čemu je inspiraciju nalazio u svom podgrmečkom zavičaju. Ćopića su doratnim pripovetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, deca, skitnice i nadničari, i on je o svima njima pričao sa brižnim, zaštitničkim razumevanjem. U lirski intoniranim ratnim pripovetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige, mučeništvo i samopregor svojih junaka.

Početkom 1950ih godina Ćopić je počeo da piše i satirične priče u kojima je oštro kritikovao ružne pojave u tadašnjici. Jedna od takvih priča bila je i „Jeretička priča“ objavljena u „Ježu“ koja je pokrenula lavinu osuda sa vrha partije i vlasti. Književni istoričar Ratko Peković napisao je knjigu „Sudanije Branku Ćopiću“ u kojoj je detaljno opisana cela hajka na pisca.

Sa uspehom se ogledao i u pisanju romana iako su prirodi njegovog književnog talenta više odgovarale kraće forme — pripovetke i novele. Romani „Prolom“ i „Gluvi barut“ slikaju učešće seljaka Bosanske Krajine u ustanku, a „Ne tuguj bronzana stražo“ prilagođavanje tih istih seljaka, sada kolonista, novim uslovima života u Vojvodini.

Glavnina Ćopićevog proznog opusa humoristički je intonirana, a humor nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu i da se nasmeju čak i vlastitoj nevolji. Sem toga, Ćopić je od onih pisaca koji su svoj posmatrački talenat naročito iskazivali kroz otkrivanje sitnih ljudskih mana i nedostataka.

Iako je Ćopić bio pisac epske širine i zamaha sa urođenim pripovedačkim i humorističkim darom, u njegovim delima vidljiva je i jedna lirska žica koja se nije pokazivala samo u opisima bosanskih pejzaža već i u portretisanju ljudskih likova koji su mu bili bliski i dragi. Ta Ćopićeva poetska žica naročito je vidljiva u njegovoj ratnoj lirici, pre svega u zbirci „Ognjeno rađanje domovine“.

Branko Ćopić je cenjen i kao dečji pisac, prvenstveno zahvaljujući živoj mašti i daru za spretno uobličavanje svojih posmatranja ali i nesumnjivom humorističkom talentu. Napisao je preko trideset knjiga za decu, među kojima su i dva romana.

Dela

Zbirke pripovedaka

    * Pod Grmečom (1938),
    * Borci i bjegunci (1939),
    * Planinci (1940),
    * Rosa na bajonetima (1946),
    * Sveti magarac (1946),
    * Surova škola (1948),
    * Ljudi s repom (1949),
    * Odabrane ratne pripovetke (1950),
    * Izabrane humorističke priče (1952),
    * Ljubav i smrt (1953),
    * Dragi likovi (1953),
    * Doživljaji Nikoletine Bursaća (1955),
    * Gorki med (1959),
    * Bašta sljezove boje (1970);

Romani

    * Prolom (1952),
    * Gluvi barut (1957),
    * Ne tuguj bronzana stražo (1958)
    * Osma ofanziva (1964),
    * Delije na Bihaću (1975);

Zbirke pesama

    * Ognjeno rađanje domovine (1944),
    * Pjesme (1945),
    * Ratnikovo proljeće (1947);

Komedije

    * Doživljaji Vuka Bubala
    * Odumiranje međeda

Dela za decu

    * U svijetu medvjeda i leptirova (1940), pripovetke
    * Priče partizanke (1944), pripovetke
    * Pjesme pionirke (1945), pesme
    * Bojna lira pionira (1945), pesme
    * Družina junaka (1945), pripovetke
    * Bajka o sestri Koviljki (1946), proza
    * Doživljaji kuma Torbe (1946), pripovetke
    * Vratolomne priče (1947), pripovetke
    * Armija odbrana tvoja (1947), pesme
    * Sunčana republika (1948), pesme
    * Rudar i mjesec (1948), pesme
    * Ježeva kućica (1949), pesma
    * Priče ispod zmajevih krila (1950), pripovetke
    * Pijetao i mačka (1952), pripovetke
    * Doživljaji mačka Toše (1954), pripovetke
    * Lalaj Bao, čarobna šuma (1957), pesme
    * Orlovi rano lete (1957), roman
    * Partizanske tužne bajke (1958), pripovetke
    * Večernje priče, (1958), priče u stihu
    * Djeda Trišin mlin (1960), zbirka pesama
    * Priče zanesenog dječaka (1960), pripovetke
    * Magareće godine (1960), roman
    * Slavno vojevanje (1961), roman
    * Bitka u Zlatnoj dolini (1963), roman
    * Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), pesme
    * Glava u klancu, noge na vrancu (1971), pripovetke
    * Lijan vodi karavane (1975), pripovetke.

Sabrana dela

    * objavljena u 12 knjiga 1960.
    * objavljena u 14 knjiga 1978.
IP sačuvana
social share
Joki_Killer
I eto tako dalje tako dalje
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju


De ste pederi!!!!!!

Zodijak Leo
Pol Muškarac
Poruke 40
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.12




Pripadao je Bodlerovom krugu simbolista ali ne sav i ne do kraja.Kad je 1886. godine objavljen manifest simbolizma , Verlen je vec bio zasao u   jezik i raspolozenja impresionizma. Verlen nije nadmasio Bodlera, nije ga cak ni dostigao,ali je on nagovjestio nova pjesnicka raspolozenja koja   ce se iskristalisati kao impresionizam,sto se primjecuje i u njegovoj pjesmi "Mjesecina". Poznavaoci licnosti Verlena kazu da je Verlen bio covjek   u stalnim ljudskim i pjesnickim padovima i uzletima, covjek bez moralne cvrstine i reda u stvaranju,labilna licnost, razmenjen, neumeren i   ekscentrican.U zivotu trazio blato i sa uzivanjem gacao po njemu,a onda se pokajnicki vracao iz grijeha u svetost i cistotu, da bi poslije izvjesnog  vremena sve po{lo iz pocetka. U njegovoj poeziji moze se pratiti preobrazavanje poezije u pravcu dekadence i simbolizma.Njegova lirika znacajna   je za razvoj slobodnog,muzicki bogatog stiha, posebno u zbirci "Romanse bez rijeci" (1874). Prvi stih njegove pjesme Umijece pjevanja  glasi:"Muzika prije svega".

"Pejsa` bez premca,to je vasa dusa Gdje idu ljupke maske,pjesu krinke,A svi, dok zvonka lauta se slusa,Ko da su tuzni ispod cudne sminke..."


Pjesma Pola Verlena u originalu na francuskom jeziku:

                         Green

Voici des fruits, des fleurs, des feuilles et des branches
Et puis voici mon coeur, qui ne bat que pour vous,
Ne le déchirez pas avec vos deux mains blanches,
Et qu'à vos yeux si beaux l'humble présent soit doux.

J'arrive tout couvert encore de rosée
Que le vent du matin vient glacer à mon front.
Souffrez que ma fatique, à vos pieds reposée,
Réve des chers instants qui la délasseront.

Sur votre jeune sein laissez rouler ma tête
Toute sonore encor de vos derniers baisers;
Laissez-la s'apaiser de la bonne tempête,
Et qure je dorme un peu puisque vous reposez.
IP sačuvana
social share
Joki_Killer
I eto tako dalje tako dalje
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Clan u razvoju


De ste pederi!!!!!!

Zodijak Leo
Pol Muškarac
Poruke 40
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.12
Aleksandr Aleksandrovič Blok



Aleksandar Aleksandrovič Blok (16. novembar 1880. - 7. avgust 1921.) je bio ruski pesnik, najznačajniji predstavnik ruskog simbolizma.

Odgojen u izrazito intelektualnoj sredini svoje porodice, upoznao se rano s najboljim dostignućima ruskog i evropskog pesništva kao i modernog lirskog izraza. U književnost ulazi simbolističkim Pesmama o divnoj dami (Stihi o prekrasnoj dami 1898.-1904.) u kojima obrađuje mistično-religioznu tematiku i u melodioznim stihovima punim nedorečenosti uspeva da izrazi nedefinisane težnje svoje generacije za nedostižnim idealom.

Postepeno u njegovu poeziju počinje da se uvlači oštar smisao za životnu realnost i tematika se proširuje motivima iz gradskog života.

Pod uticajem revolucionarnih previranja u Rusiji, pesnik napušta konačno i svoju društvenu izolaciju, priključuje se naprednim strujama i u svojoj najpoznatijoj poemi Dvanaestorica (1918.) daje grandioznu simboličnu viziju revolucije.

Stilski, Blok u toj poemi obogaćuje rafiniranu tehniku svog simbolističnog izraza (muzikalnost i ritmička raznolikost stiha, metaforika i simbolika) smelim mešanjem različitih stilova i tehnika (ubacivanjem žargona, parola, satire i parodija, folklornih elemenata itd.), te postaje jedan od preteča moderne evropske poezije.

IP sačuvana
social share
Joki_Killer
I eto tako dalje tako dalje
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.6.12
Пре сто година умро је Лав Николајевич Толстој

Трагање за зеленим штапићем

Не мирећи се с бројним неправдама, писац „Рата и мира” је, по сопственој жељи, сахрањен на месту на коме је сањао бољи свет

 

Из мале железничке станице Астапово, у којој је прослављени руски писац Лав Толстој проводио последње дане, у првим сатима 7. (20) новембра 1910. године послата је ова телеграфска порука: „Срце је почело нагло да слаби, стање се веома погоршало. Болесник губи свест... Стање је скоро безнадежно. Болесник је уснуо, пулс му готово не ради...”
У последњем новинском извештају, док је Толстој још био у животу, писало је: „Стање је крајње опасно. Магла је, ледени ветар није у стању да је растера, жандарми у напетом ишчекивању дежурају. У Астапову нека необично страшна језа прожима све...”
Свиће. У једном тренутку пишчев пријатељ, пијаниста Александар Голденвејзер, отвара прозор Толстојеве собе и покретом руке позива новинаре који очекују „тужну вест од светског значаја...”
Енглески „Тајмс” пише: „У 6 сати и 5 минута Русија је изгубила свог највећег сина, а свет свог првог грађанина.”
Тако се, пре тачно сто година, угасио живот великог руског и светског писца Лава Николајевича Толстоја. Он је десет дана раније неочекивано напустио свој дом у Јасној Пољани и возом стигао до железничке станице у варошици Астапово.
По сопственој жељи, сахрањен је у завичајној чаробној ували, ураслој у столетну шуму и траву. Управо на оном месту где је, по тврђењу пишчевог најстаријег брата Никољенке, био закопан зелени штапић из њихове омиљене дечје игре „мравља браћа”. На штапићу је, наводно, писало „шта треба учинити да људи више не буду несрећни”, а кад се он нађе, веровали су дечаци, настаће бољи и праведнији свет.

Дечаштво

Лав Николајевич родио се 28. августа (9. септембра) 1828. године, недалеко од свог вечног почивалишта. Био је четврто од петоро деце Марије Николајевне, јединице кнеза Николаја Сергејевича Волконског, коме је припадало имање Јасна Пољана крај града Туле, и потпуковника грофа Николаја Иљича Толстоја, учесника Отаџбинског рата 1812. године
Марија Николајевна имала је тридесет година кад јој је умро отац. Пошто је остала једина власница великог имања, убрзо се удала за грофа Николаја Иљича који је од оца наследио само дугове. После свадбе Толстоји су се настанили у Јасној Пољани.
Марија Николајевна углавном се посветила деци. Њих је било петоро: најстарији Николај, кога су звали Никољенка, затим Сергеј, Дмитриј, Лав и једина сестра Машењка. Мајка их је све брижљиво одгајала, а синове је учила одрицању и храбрости како би једног дана, као и њихов отац, верно служили отаџбини.
Малом Лаву било је само годину и по дана кад му је мајка умрла. Бригу о деци преузели су отац и тетке. Старији дечаци имали су васпитача, Немца Фјодора Ивановича, кога је Толстој, под именом Карла Ивановича, описао у приповеци „Детињство”.
Кућа у којој су живели Толстојеви била је огромна, с четрдесетак соба. Ту се налазила и богата библиотека. Један део књига остао је од деде, кнеза Волконског, а део је набавио отац, који је волео да чита.
Кад је, после много година, један московски издавач замолио Толстоја да наведе књиге које је некад најрадије читао, овај је написао да су „изванредан утисак на њега оставиле руске епске народне песме о Добрињи Никитичу, Иљи Муромецу и Аљоши Поповичу”. Такође је навео да су му се свиђале и бајке из „Хиљаду и једне ноћи” и да му је најдражи песник био Пушкин.
Деца су расла, а старији дечаци морали су да се припремају за универзитет, па је одлучено да се читава породица пресели у Москву. У јануару 1837. године Толстојеви су, у седам кочија, стигли у престоницу. У прво време Лаву је све било необично, а највише га је изненадило што их на улици нико не поздравља, на шта је навикао у свом селу.
Породицу Толстојевих је, у лето исте године, задесила тешка несрећа – изненада је умро отац. Њега су волела сва деца, а нарочито му је био привржен Лав који дуго није могао да схвати да оца више нема. Непуну годину дана касније умрла је и бака. Деца су поверена на старање двема теткама: Александри Иљиничној и Татјани Александровној.
Пошто је живот у Москви био скуп, млађа деца ускоро су се, с тетом Тањом, вратила у Јасну Пољану, а старија браћа остала су у Москви, с Александром Иљиничном. Лав је био срећан што се поново налази на селу и што га опет учи Фјодор Иванович.
У јесен 1840. године, кад су и млађа деца поодрасла, читава породица поново се преселила у Москву. Склапана су нова познанства и прва пријатељства. Лав је ту доживео и своју прву љубав према Соњечки Калошиној, коју је касније поетично описао у причи „Дечаштво”.
Кад је, у лето 1841. године, умрла тета Александра Иљинична, сва деца, осим Никољенке, била су још малолетна. Зато је старатељство над децом поверено другој очевој сестри, Пелагији Иљиничној Јушков, која је живела у Казању.
За децу је убрзо почео нов, самосталан живот. Никољенка је кренуо на универзитет, следеће године уписали су се Сергеј и Мићењка, а после годину дана и Лав. У почетку је студирао турски и арапски језик, а касније је прешао на правни факултет. Учио је осредње, вероватно због тога што није лако подносио живот код ове тетке.
У пролеће 1847. године Лав Толстој напушта универзитет и настањује се у селу. Ту су му се ускоро придружила и браћа. Николај је дошао с Кавказа, где је служио као заставник у артиљерији, а Сергеј и Дмитриј стигли су из Казања. Тада су се коначно договорили о наследству. Лав је убедио браћу да му оставе Јасну Пољану, иако је то имање давало најмање прихода.


Младост

Пред одлазак из Казања, Толстој је саставио списак домаћинских обавеза и план самообразовања. Намеравао је да озбиљно изучава језике, историју, географију, математику, природне науке, музику, сликарство...
Убрзо је схватио да неће моћи да испуни тако обиман план, али је наставио много да чита. О прочитаном је стално правио прибелешке и сваког дана је нешто учио напамет – називајући то „гимнастиком памћења”.
У рано пролеће 1851. године с Кавказа је на одмор дошао најстарији брат Николај. Он је наговорио Лава да остави све и пође с њим и овај је, убрзо по доласку на Кавказ, положио испит за чин подофицира, упознао другове свог брата и с њима често јахао по планини. Једном приликом умало није погинуо, јер је топовско тане погодило точак топа чији је био пунилац.
Две године и седам и по месеци провео је Лав Толстој на Кавказу. За то време учествовао је у многим походима, питајући се често да ли ће успети да сачува хладнокрвност и мир у опасности. Ту је завршио и прво значајније дело, приповетку „Детињство”.
Крајем 1853. године одлучио је да напусти војнички позив и пресели се на своје имање, где би се сасвим посветио књижевности или „књижевниковању”, како је говорио. Међутим, непуних месец дана касније, подноси молбу претпостављенима да га преместе у активну армију на Дунаву. Јануара 1854. године распоређен је у артиљеријску бригаду Дунавске армије, а пре поласка на пут с успехом је положио испит за заставника.
У новембру већ је био у Севастопољу који су опседале енглеске, француске и турске оружане снаге. Његова батерија била је у прво време распоређена десетак километара од града, а у марту је стигла наредба да се премести на најопасније место – четврти бедем, најближи непријатељу. Ту је Толстој провео све време опсаде.
Руски војници и морнари напустили су 28. августа 1855. године град који су бранили једанаест месеци. Гледајући запаљени Севастопољ и француске заставе, истакнуте на његовим бедемима, Толстој је плакао, али се, као ни његови ратни другови, није осећао побеђеним. О тим биткама за град писао је у три „Севастопољске приче”.
После Кримског рата, Толстој је све чешће помишљао да напусти војну службу. У вези с тим, познати писац Иван Тургењев писао му је: „Било би врло добро кад би вам успело да напустите Крим. Ви сте у довољној мери показали да нисте кукавица, а војничка каријера вама не лежи. Ваше је да будете књижевник, уметник мисли и речи... Понављам вам – ваше оружје је перо, а не сабља...”

Зрелост

Крајем 1856. године шињел је заменио грађанским оделом и ускоро одлучио да оде у иностранство.
До Варшаве је путовао кочијом, а одатле је возом продужио за Париз. У престоници Француске провео је месец и по, а у пролеће је отпутовао у Швајцарску. Био је у Женеви, пешачио по планинама, разгледао језера и шуме. Из Швајцарске је отпутовао у северну Италију, затим је неко време боравио у Немачкој, а крајем године вратио се у Петроград.
У рану јесен 1859. године Толстој је у Јасној Пољани отворио школу за сеоску децу. Сељаци су у почетку били подозриви према његовој бесплатној школи тако да је дошло само двадесеторо деце. Међутим, кад су, после три месеца наставе, већ добро знали да читају, у школу се јавило много нових ученика.
Од раног јутра до касне вечери бавио се подуком ове деце. А што је више радио у школи то је боље увиђао шта му све недостаје у образовању. Зато је одлучио да поново отпутује у иностранство и види како тамо васпитавају и уче децу.
У иностранству је посећивао разне школе и састајао се с познатим педагозима. Многе ствари које је видео у школама по Француској, Швајцарској и Немачкој ужасавале су га, али и натерале на размишљање. Тако је, у јулу 1860. године, у дневник записао:
„Био сам у школи. Ужасно. Молитва за краља, батине, све напамет. Уплашена, искварена деца.”
Године 1862. Толстој се оженио Софијом, средњом кћерком чувеног московског лекара Андреја Берса. Лав Николајевич имао је тада 34 године, а Софија Андрејевна је тек навршила осамнаесту. Одмах после венчања у Москви, младенци су кочијом, коју је вукло шест коња, отпутовали у Јасну Пољану.
Толстој је, ипак, највише од свега желео да пише. Маштао је да напише нешто велико, да обухвати читавих пола века руског живота. Био је то велики роман који је назвао „Рат и мир”. Хтео је у њему да прикаже живот Русије од 1805. до 1820. године, да прича о свим важним збивањима и оружаним сукобима, а нарочито о оном највећем, крвавом Отаџбинском рату, из 1812. године.
Пре него што је почео да пише, прочитао је мноштво историјских књига, сећања и писама, као и дневних новина и часописа. Због тога је путовао у Москву, где је посетио све библиотеке, разговарао с некадашњим ратницима. А да би што тачније описао чувену Бородинску битку, отишао је на то некадашње поприште и неколико дана га, на коњу, обилазио с генералштабном картом у рукама.
„Пишем, преправљам, све је јасно, али ме обимност посла ужасава”, записао је Толстој у свој дневник.
У почетку је радио у соби на спрату своје куће. Лети, бежећи од гостију или од врућине, одлазио је у шуму Чепеж, у близини куће, где је саградио колибицу. Највише је, ипак, волео да ради у соби са сводовима, у којој је, одмах после женидбе, направио кабинет.
Ту је и написао ово четворотомно дело на око хиљаду и по страница. Историјски тачно и доследно, он развија тему „Рата и мира” док пред читаоцима пролазе незаборавни ликови Наташе Ростове, Андреја Болконског, Пјера Безухова и многих других. Огромна галерија, са око шест стотина ликова.
На овом роману Толстој је радио скоро шест година (1864–1869). Ниједно своје друго дело није писао с толико љубави и истрајности. Супруга му је верно и стрпљиво помагала. Увече је седела за писаћим столом и, одгонетајући његов рукопис, често једну исту страну преписивала по неколико пута. Софија Андрејевна је волела тај мукотрпни посао, изјављујући да „преписујући роман доживљава безбројне утиске и призоре”.
И за следећи роман Толстој је говорио да ће бити историјски. Уместо тога, почео је да пише велики „породични” роман, како га је сам окарактерисао, док је неко касније то његово дело, поредећи га с „Ратом и миром”, духовито назвао епопејом рата у кући. Посебно је занимљиво како је нашао идеју за њега.
Било је то једног дана почетком пролећа 1873. године. Његов десетогодишњи син Серјожа читао је тети Пушкинове приче. Она је задремала па је дете прекинуло читање. Књига је, отворена, лежала на столу. У собу је ушао Лав Николајевич, угледао књигу, узео је и прочитао почетак приче:
„Гости су се искупили у летњиковцу...” На то је он рекао: „Ево како треба писати. Пушкин нам је учитељ... Неко други би почео да описује госте, собу, а Пушкин је одмах прешао на ствар.”
Тако је и Толстој „одмах прешао на ствар”. Роман „Ана Карењина” почео је речима: „У кући Облонских права је узбуна...” Чувену прву реченицу тог дела: „Све срећне породице личе једна на другу, свака несрећна породица несрећна је на свој начин”, писац убацује касније.
У јесен 1881. године одлучено је да се читава породица Толстојевих пресели у Москву. Требало је да се старији син упише на универзитет, а двојица млађих у гимназију. После пресељења, Толстој је у дневник записао:
„Месец дана је прошло. Најтежих у мом животу. Селидба у Москву...”
Стан у коме су живели није био прикладан, па је купљена кућа у Хамовническој улици у коју су се преселили у јесен 1882. године. За радни кабинет Толстој је изабрао малу, ниску собу у међуспрату. У Москви је проживео деветнаест зима, а лета је обично проводио у Јасној Пољани.
Године 1891–1892. биле су веома тешке за Русију. Готово 40 губернија борило се с глађу. Толстој је знао да народ умире док господа живе у раскоши. Стога је, заједно са старијом кћерком Татјаном Лавовном, кренуо по селима сакупљајући прилоге и отварајући кухиње за гладне. Писао је чланке, као и писма министрима и цару, о томе како се треба борити против ове народне несреће.
„У Русији не влада глад, само има места која су пострадала због неродице”, одговорио је на то цар Александар ИИИ.
Толстој је јасно видео огромну разлику између свог и живота руске врхушке и животарења читавог народа па је писао: „Народ стога гладује што смо ми сувише сити.”

Бекство

И поред свега тога, хтео је да напише још један велики, слободарски, роман. Једном је његов пријатељ, познати правник и писац Анатолиј Фјодорович Коњи, изнео случај из праксе. Била је то прича о девојци коју је преварио неки млади човек, рођак богате петроградске даме. Писац је саслушао причу с великом пажњом, па је идућег јутра саветовао Коњију да пише о томе. Међутим, Коњи ништа није написао, али је његова прича послужила Толстоју као основна грађа за роман „Васкрсење”.
Роман је писао скоро десет година, улажући у њега сву велику љубав и веру у руски народ. На „Васкрсењу” је Толстој радио у време кад му је живот у рођеној кући бивао све неподношљивији и кад га је често обузимала жеља да некуд побегне и живи животом обичног народа.
„Поглед на то господско царство толико ме мучи да почињем да се бавим мишљу да побегнем, да се сакријем”, записао је у дневник 20. августа (2. септембра) 1910. године.
Два месеца касније (28. октобра /10. новембра) Лав Толстој је, гоњен разбукталим унутрашњим кризама и немирима, ноћу побегао од куће, у пратњи пријатеља и личног лекара Душана Петровича Маковицког.
После тродневног путовања возом, кад је и добио запаљење плућа, и седмодневног боловања у стану шефа мале железничке станице Астапово, Лав Николајевич Толстој је умро. Вест о његовој смрти брзо је обишла свет.

Аутор: Јова Радовановић Politikin zabavnik
« Poslednja izmena: 23. Nov 2010, 19:15:19 od Makišon »
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Krajnje beznadezan

disident Burek-foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 10067
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.80
mob
Motorola 
Istorije radi (i razrešenja postojećih...hmmm...nedoumica),pojaviše se novi detalji vezani za Ivu Andrića  ( lična karta i vojna knjižica ) koji dodatno pojašnjavaju njegov osećaj nacionalne pripadnosti :


     


Pojedinosti se mogu videti u sledećem članku "Večernjih novosti" :

     Ivo Andrić - novi detalji

« Poslednja izmena: 17. Maj 2011, 07:37:39 od Torivoje »
IP sačuvana
social share
Od Vučića pedera do Ane lezbejke : Srpska Napredna, stranka kontinuiteta
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zodijak
Pol
Poruke 2
Biografija umjetnika, modne kreatorke i stilistkinje
Napisala dvije knjige
Rada Krivokapic Radonjic modna kreatorka i stilistkinja rodjena 8. septembra 1974. (14 h) u Kotoru

Djevojacko prezime Krivokapic, pravo ime Radojka od oca Djura (otac Bogdan i majka Joka) i majke Vidosave Kaludjerovic (otac Andrija i majka Dobrana). Otac je radio u industriji lezaja u Livnici Kotor, majka je bila zdravstveni radnik u Opstoj bolnici Kotor. Djetinjstvo joj je obiljezeno sa puno roditeljske ljubavi. Mladost pamti po luksuzu koji joj je omogucio brat Radoslav, pomorac. Zavrsila osnovnu skolu „Njegos” u Kotoru i njeni ucitelji su bili Veljko Roganovic i Jasmina Resetar. Zavrsila srednju hemijsku skolu u Kotoru i zavrsila praksu u laboratoriji Opste bolnice Kotor kod razredne Radmile Bogdanovic. Kao djevojcica izrazila je zelju da bude modna kreatorka i ima cetvoro djece sto je kasnije i ostvarila. Rodila djecu Nedjeljku (godina rodjenja 1999, student Ekonomskog fakulteta studijski program Ekonomija), Valentinu (godina rodjenja 2001, student Medicinskog fakulteta studijski program Medicina), Nebojsu (2007) i Teodoru (2013).

Zavrsila skolu i specijalizaciju za modnu kreatorku i stilistkinju u Beogradu 1996. po Pariskom sistemu za jednu generaciju ucenika u saradnji sa akademijom likovnih umjetnosti sa nastavnim planom i programom u trajanju od cetiri godine u kontinuitetu, kreirajuci kadar sposoban za brzo ukljucivanje u praksu kod najpoznatijih svjetskih kreatora u trajanju od godinu dana. Momcilo Kovacevic, direktor skole. Praksu zavrsila u Milanu 1997. kod jednog od najpoznatijih svjetskih kreatora Giorgio Armani koji je upoznao i sa nekoliko najboljih svjetskih kreatora, a gdje je Rada imala priliku dopuniti svoje dotadasnje znanje. Praksu je obavljala i kod konstruktorke odjece Ljiljane Kovac. Doktorat modnog dizajna zavrsila u Beogradu 1998. Polozila majstorske ispite po uzoru njemackog majstorskog ispita koje je finansirala njemacka Vlada godine 2018: pravo, strucna i radna pedagogija, trgovina i privreda. Primila majstorsko pismo u Beogradu, septembar 2018.

Radila je na drzavnoj televiziji na kulturi odijevanja voditelja i muzicara. Emitovana je njena kultna modna autorska emisija "Styling". Modni studio "Rada" je u saradnji sa vlasnicama modnih agencija Sonjom Stilet i Emom Civovic radio sa manekenima za potrebe snimanja filmova, reklamnih spotova za inostrane televizijske kuce i Radinim modnim revijama pod nazivima „Ostvarene rijeci” i „Moja zvijezda”. Uzela učesca na muzickom festivalu u vidu osmisljavanja i realizacije stajlinga izvodjaca. Drzala je predavanja o modi. Kreirala jeans kolekcije za modne brendove. Idejni tvorac brenda "Baccara" jeans. Saradjivala je sa najpopularnijim i najljepsim crnogorskim manekenom Filipom Kapisodom koji je njenom revijom pod nazivom „Kotor” zavrsio manekensku karijeru. Ucestvovala na prvom crnogorskom Fashion week-u. Odrzavala je samostalne modne revije uz direktan tv prenos. Imala ucesca na Internacionalnim manifestacijama. Prvu prodaju svojih odjevnih predmeta imala je u gradu u kojem zivi Kotoru i u glavnom gradu Podgorici. Bila je clanica udruzenja kreatorki visoke mode Crne Gore. Radila je maske za najbolje karnevalske grupe. Napisala knjige "Odijevanje" i "Krojenje i sivenje". Radila u uspostavljanju tehnicke infrastrukture i optimizaciji prema manekenkama koje su nosile modele poznatih brendova. Dizajnirala novi modni detalj Kovilm koji predstavlja preoblikovanje prethodnika kravate i leptir masne i ciji je uspjeh doveo do dugorocne saradnje sa svijetom 21. vijeka.

Izvor: hr.viki, zvanican veb-sajt
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 14:58:36
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.108 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.