Beti Jurković

Počela je pjevati za vrijeme studija u Ljubljani (Rdeča Žoga), već 1954.), gdje je upoznala Bojana Adamiča. Osvojila je brojne nagrade na festivalima Slovenske popevke. Na prvim opatijskim estivalima pjeva slovenske pjesme, ali i Kuntarićeve: „U sjeni palme“ (1958.) i „Autobus Calypso“, (s Ivom Robićem 1959.) Od 1960. živi u Zagrebu i nastupa na zagrebačkim festivalima (već 1960. postiže uspjeh s Kuntarićevom Ninom, 1962. pjeva Oglas, Alfonsa Kabilja i Arsena Dedića, a od 1965. nastupa i kao kantautor – „Ljuljačka“. I Beti Jurković je snimala za Polydor i obećavala veliku karijeru, ali se prerano povukla. Na Jugotonovim pločama veliki hitovi su bili „Kazačok“ i „Jedna gitara bezbroj divnih snova“ (1969.) s kojima je postigla, a i poslije, za nju dotad nezamislivu produkciju,- više od stotinu hiljada prodanih ploča. Sedamdesetih godina češće nastupa na festivalu Melodije Istre i Kvarnera, uglavnom sa svojim kompozicijama na stihove Draga Gervaisa (najveći uspjeh postiže „Barke faren“ 1974.).

Izvor: Wikipedia