IN < - Balkanski "Crni Biseri" - >LO
(1/2) > >> :: Odgovori!
Autor: CrazySerb17 :
Kriminalci, ili heroji? Zlocinci, ili patriote? Branislav Lainovic "Dugi", Jusuf Prazina "Juka", Zeljko Raznjatovic "Arkan", Ismet Bajramovic "Celo", Djordje Bozovic "Giska", da spomenem samo nekolicinu... Po onoj "One man's terrorist is another man's freedom fighter", mislim da ovi Balkanski "Crni Biseri" u svakom slucaju zasluzuju da se o njima nesto (bilo dobro ili lose...) kaze.

Pocecu sa onim najpoznatijim, i najvecim "biserom" - Arkanom.

Zeljko (Arkan) Raznatovic, ubijen iz vatrenog oruzja u Subotu po podne, 15. Januara, 2000, pridruzuje se listi nekoliko stotina poznatih i ozloglasenih ljudi koji su ubijeni u Srbiji u poslednjih nekoliko godina. Arkanova biografija je duga: bivski vodja zloglasne paravojne grupe "Tigrovi", dobrovoljac u ratu za Veliku Srbiju, kriminalac medjunarodnog glasa, saradnik srpske tajne policije, biznismen, bivsi politicar, jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji i vlasnik jugoslovenskog fudbalskog sampionskog tima. Arkan je ubijen iz zasede u lobiju hotela "Intercontinental" u Beogradu.

Sudeci po izjavama ocevidaca, napad su izvrsile dve maskirane naoruzane osobe. Arkan je pogodjen sa tri metka od kojih je jedan prosao kroz levo oko (veruje se da je Arkan nosio na sebi pancir). Napadaci koji su ispalili hice iz automatskog oruzja pobegli su sa mesta zlocina pucajuci i nisu identifikovani.

Mnogi su posmatraci u Srbiji predvideli atentat na Arkana posto je medjunarodni Haski sud objavio optuznice protiv jugoslovenskog predsednika Slobodana Milosevica i cetiri visoka funkcionera. Arkan se javno rugao optuznici i to ga je moglo ugroziti: "Ja znam dosta, video sam dosta i ucestvovao sam u mnogo cemu- njima ja ne trebam", rekao je on.

U pocetku je zagrebacki Interpol podigao optuzicu o navodnom Arkanovom ucestvovanju u ratnim zlocinima. U jesen 1996. godine, UN su objavile da istrazuju Arkanovo ucesce u ratnim zlocinima u Hrvatskoj i Bosni. Haski sud je podigao tajnu optuznicu protiv Arkana u jesen 1997.godine. Ona je objavljena u martu 1999. Godine. iako je njen sadrzaj jos uvek nepoznat javnosti.

Arkan je odbacio ove optuzbe i izjavio u intervju za CNN da je to "cisto politicka stvar a ne optuznica". Na konferenciji za stampu za vreme intervencije NATO snaga na Kosovu, Arkan je upitan da li se oseca krivim za zlocine koje su pocinili Srbi u Hrvatskoj i Bosni. On je odgovorio sa osmehom na licu: "Bas me briga!".

Jedan izvor koji ima veze sa podzemljem tvrdi da su se Arkanovi advokati obratili Haskom sudu da bi obezbedili imunitet za njihovog klijenta ukoliko bi se on slozio da svedoci protiv Milosevica i drugih optuzenih funkcionera.

Potparol Haskog suda, Paul Risely, rekao je da nije u mogucnosti da kometarise ove navode. Medjutim Risely je rekao: " Arkanova smrt bi trebalo biti opomena onima koji su optuzeni i koji su na slobodi - najsigurnije mesto za njih je unutar kaznenog zatvora Ujedinjenih Nacija. Da se Arkan predao, on bi danas bio ziv."

Pocevsi karijeru pljackanjem banaka po zapadnoj Evropi, 1973.godine je Arkan postao saradnik tadasnje jugoslovenske tajne policije. On je u toku sudjenja 1986.godine u Jugoslaviji insistirao da je sluzbenik federalne tajne policije i pokazao sluzbenu legitimaciju kao dokaz.

Sudeci po jednom od njegovih prijatelja, Arkanov otac Veljko, nekadasnji pukovnik Jugoslovenskih vazduhoplovnih snaga, usmerio ga je na saradnju sa tajnom policijom da bi ga sprecio da se bavi pljackom i razbojnistvom. Otac je, kako kaze ovaj prijatelj, zamolio Staneta Dolanca tadasnjeg nacelnika jugoslovenske policije da ga "opameti".

Pocetkom 1990.godine,Arkan je poceo da okuplja Srpsku dobrovoljacku gardu (SDG) i priprema je za rat. On je licno obucavao i komandovao dobrovoljackim jedinicama. Bio je na celu jedinice "Tigrovi" u toku rata u Hrvatskoj i Bosni. Od 1996. godine do 1998. godine formirao je "komandno odelenje" za specijalne akcije u Pristini u kojem je SDG ucestvovala zajedno sa specijalnim policijskim jedinicama.

U junu 1992.godine, Arkan je osnovao stranku Srpskog jedinstva u Beogradu i u oktobru iste godine objavljen je Interpolov sedmi nalog za hapsenje u zapadnoj Evropi. U toku parlamentarnih izbora odrzanih 20.decembra 1992.godine, Arkan je dobio mesto u srpskom parlamentu, iako je njegova partija slabo prosla na izborima.

Arkanova politicka karijera kratko je trajala. Njegovi javni istupi bili su puni nacionalisticke retorike i pretecih izjava upucenim susedima u Hrvatskoj i Bosni. On je o sebi govorio kao o nasledniku poznatih Srba ("Obiliceva krv je u meni"), glorifikovao je sebe ("Reci cu vam kao da vam je sam Bog rekao") i upucivao uvrede drugim etnickim grupama ("Hrvati, jebacu im majku ustasku", "Slovenija je srpska jer sam se ja u njoj rodio.")

Od aprila do decembra 1996. godine, Arkan je osnovao centar za obuku srpskih dobrovoljaca u gradu Erdutu u istocnoj Slavoniji, dok je ova teritorija bila pod zastitom UN.

U avgustu 1996. godine Arkan je fotografisan ispred centra za obuku Tigrova, zajedno sa tadasnjim nacelnikom tajne policije, pukovnikom Radovanom Stojcicem. Stojcic je takodje ustreljen u jednom beogradskom restoranu 1997. godine

Arkan se 1995. godine ozenio popularnom folk pevacicom Svetlanom Velickovic, poznatom kao Ceca, sa kojom je imao dvoje dece. (On ima sedmoro dece iz prethodnih brakova). Ubrzo posle toga, Arkan je polako poceo da se izvlaci iz ratnog biznisa i zapocinje svoju poslovnu karijeru.

Od sredine osamdesetih godina, on je vlasnik poslasticarnice u elitnom delu Beograda, gde je izgradio zamak od betona impresivnih proporcija. Upotrebljavajuci svoje ranije veze Arkan je osnovao privatno preduzece SDG i ulagao velike svote novca u preduzeca njegovih prijatelja.

Vise godina on je bio jedini izvoznik malina, duda, borovnica i jagoda u zemlje zapadne Evrope. Sirom Srbije otvorio je menjacnice koje su poluilegalno funkcionisale kao i veliku agenciju za obezbedjenje objekata. Krajem 1997.godine Arkan je otvorio kazino u hotelu "Jugoslavija" u Beogradu. Kazino je unisten prilikom NATO bombardovanja. NATO je izjavio da je ovaj hotel bio meta jer se pretpostavljalo da se upotrebljava kao stab Arkanove paravojne jedinice "Tigrovi". U prolece 1998.godine, Arkan je kupio beogradski fudbalski tim Obilic. On je vodio tim i izabrao trenera, ali se nije pojavljivao prilikom putovanja u inostransvo zbog medjunarodnih naloga za hapsenje.

Poverio je velike finansijske transakcije i poslove svom dugogodisnjem prijatelju, kontraverznom italijanskom biznismenu Giovanni di Stefanu. Di Stefano poseduje jugoslovensku licnu kartu sa izmisljenom adresom - Tolstojeva 31. Na toj se lokaciji nalazi parce zemljista. Medjutim, u susednom broju 33 zivi Miloseviceva porodica.

Sam Milosevic, optuzenik za ratne zlocine od strane Haskog suda, nije nikada dozvolio da se Arkan pojavi zajedno sa njim u javnosti ili da se medju njima uspostavi bilo kakva veza. Arkanove aktivnosti na bojnom polju bile su u tesnoj vezi sa elitnim jedinicama jugoslovenske policije. Pretpostavlja se da su do sada sakriveni ili unisteni dokazi ili su svedoci pobijeni.

Ostaje pitanje da li je Arkan ubijen zbog svadje koja se tice neke kriminalne aktivnosti ili je on bio svedok koji suvise zna...

[Institute for War and Peace Reporting]
Autor: CrazySerb17 :
Prica druga: Jusuf Prazina "Juka"

"Došli su kriminalci da se zajedno borimo protiv agresora: kad rat stane, opet će svako na svoju stranu." Ovako je, negdje u maju 1992. godine, Zoran Čegar, tada zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a RBiH, objasnio učešće Jusufa Juke Prazine u odbrani Sarajeva. Deset godina kasnije, Čegar, koji je u međuvremenu živio izvan BiH i po povratku postao inspektor u federalnom MUP-u, kaže:

- "Juku sam znao još kao dijete: i tada je bio hrsuz. Poslije je prerastao u velikog kriminalca, ali mislim da je to od njega napravio sistem. Pošto se rat dugo spremao - trebali su podobni ljudi. Oni su njih svjesno naoružavali. Zna se da je Juka imao prvu paravojsku ovdje. No, ja moram reći da ni Vikić (Dragan Vikić, tadašnji komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.) ni ja s njim nismo imali problema: znao je izvršiti zadatak. Šta su sve njegovi borci radili pod okriljem borbe za grad, ja ne znam, ali svi znamo da četnik u Sarajevo nije ušao a da je grad poharan. Uostalom, sve se zna - i ko je šta radio i na koji način, ali se ništa ne poduzima. Jukine jedinice su s nama, sa Specijalnom, zapravo surađivale: stavile su nam se na raspolaganje. U to vrijeme, svaki je naoružan čovjek bio važan, a njegovi su borci bili dobro opremljeni, dobro obučeni i dobro naoružani. Ja sam u ljeto 1992. izašao iz Sarajeva: Juku sam sreo jednom u Zagrebu i jednom u Njemačkoj. Kad smo se vidjeli u Zagrebu, rekao mi je da su i njegovi ljudi pucali na miting pred Skupštinom i da je sve bilo dogovoreno. Ustvari, objasnio mi je da su na mitingaše pucale sve tri paravojske - i srpska, i hrvatska, i njegovi momci. Kada smo u Njemačkoj razgovarali, pričao mi je da su ga najurili s Igmana zato što je provalio da je sukob Hrvata i Bošnjaka počeo zbog jednog šlepera cigareta. Kazao mi je da hoće da ga uklone jer previše zna. Čuo sam poslije razne verzije o njegovoj smrti. No, šta god ko rekao, ne može poreći činjenicu da je Juka sa svojim ljudima izašao da brani Sarajevo onda kada je to bilo najpotrebnije."

Svjedoci tvrde da na njegovom belgijskom mezaru piše: "General Jusuf Prazina Juka". Iškolovan po zatvorima i vaspitno-popravnim domovima biše Jugoslavije, više puta ranjavan u predratnim obračunima, ali i u ratu, Juka je maja '92. postrojio više od 3.000 momaka pred Drugom gimnazijom i poručio: oni brane Sarajevo. Zvali su ih Jukinim vukovima, i ma kako hrabri bili i ma kakvi borci bili, nosili su pečat svoga komandanta. A on je, opet, imao svoje štabove, svoje savjetnike, svoje svađe pred TV kamerama, svoje pjesme i svoje pjesnike, svoje logistike i svoje ratove. I neskrivenu ambiciju da bude neprikosnoveni vlasnik Sarajeva. Septembra 1992. najvažniji vojni i policijski autoriteti opkoljenog grada birali su: Sefer Halilović ili Juka Prazina. Izbor je bio prvi, a drugom je ponuđeno da teško ranjenu suprugu prati na liječenje. No, Juka se, nakon kratkog izbivanja, vratio na Igman, sukobio sa Armijom BiH i postao bojovnik Mladena Naletilića Tute. Iako su trojica njegovih suboraca, presudom belgijskog suda, odležala ubistvo svoga komandanta, o Jukinoj smrti i danas kolaju različite verzije.

Našli su ga dok je još trajalo novogodišnje slavlje, bačenog u blatnjavi kanal pored autoputa, nekoliko stotina metara od njemačke granice. Ispostavilo se da je tijelo ležalo neprimijećeno tri tjedna. Konačno ga je otkrio par autostopera na putu ka Liegeu. Belgijska policija identificirala je leš kao Jusufa Prazinu, znanog kao Juku, čiji je nestanak prijavljen četiri sedmice ranije. Jedan metak pogodio ga je u potiljak, drugi u glavu.

Posljednji put Juka je viđen u noći 3. decembra 1993: po izjavi jednog od njegovih ljudi, večer je počela relativno uobičajeno. Juka je kartao s tjelohraniteljima. Jedan od njih je svjedočio: "Vidio sam ga u kući. Nije bio nervozan. Bio je s prijateljima. Pjevao je." Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani "Šljivo" i bistrou "Paradis". No, kući se nisu vratili. Po policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a po tvrdnjama obitelji - dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.

Već 4. decembra njemačka je policija našla napušten audi blizu željezničke stanice u Aechenu, tik uz belgijsku granicu. Na karoseriji su bile dvije rupe od metka, kalibra 9 mm, najvjerovatnije iz berete. Odgovarali su mecima kasnije nađenim u Jukinoj glavi. Znalo se da je jedan od tjelohranitelja nosio beretu. "Veza je očita", izjavio je Rolf Lennartz iz ureda javnog tužioca gradića Eupen, gdje je belgijska policija vodila istragu. "Meci, auto, nestanak. Vjerujemo da je ubijen u kolima i pretpostavljamo da su to učinili tjelohranitelji. No, što se tiče motiva, o tome ništa ne znamo."

Četvorica tjelohranitelja su kasnije uhapšena, a trojici je suđeno: Jadranko, Muris i Samir odležali su kazne u belgijskim zatvorima, ali su teorije o tome ko stoji iza Jukine smrti ostale. Ni danas se ne zna motiv: zato su sve opcije i dalje u igri. Prošle godine, kada je objavljen stenogram posljednjeg razgovora pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa današnjim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, ispostavilo se da je pominjan i Juka?! Tuđman i Mesić sastali su se ujutro 5. februara 1994. i Tuđman je tada optuživao Mesića zbog sabotiranja "državne politike" jer se Mesić spremao na put u Sarajevo na Prvi sabor Hrvata BiH. Na istom sastanku Mesić je odbio mogućnost da bude hrvatski ambasador u Bruxellesu: iako su hrvatski mediji u tom periodu za Jukinu smrt optuživali Ejupa Ganića i Bakira Izetbegovića, Mesićeva nervozna reakcija u razgovoru s Tuđmanom ukazuje da je on pak smatrao kako je Jukina likvidacija djelo hercegbosanskih ekstremista: "Htjeli su da me ubiju, evo, zato ne idem, ja nisam Juka Prazina, i neću da me ubiju - neka me ubiju tu. Ako smo završili, ubijte me ovdje, neću ići da me ubiju, Juku Prazinu su ubili, i da ja sada idem u Belgiju da me ubiju…"

No, ni zvanični Beograd nije ostao izvan zbivanja: kada je srbijanski SDB novembra 1999. objavio hapšenje "članova špijunsko-terorističke grupe, pripadnike francuske obavještajne službe koji su poslije niza počinjenih zločina na teritoriji prethodne Jugoslavije, za koje je okrivljen srpski narod, planirali i atentat na predsjednika SRJ Slobodana Miloševića", iz afere "pauk" isplivala je i Jukina smrt?! Tadašnji jugoslavenski savezni sekretar za informacije Goran Matić, govoreći o "nedjelima" uhapšenih - Jugoslava Petrušića, Milorada Pelemiša, Branka Vlače, Radeta Petrovića i Slobodana Orešanina, javnosti je obznanio kako je "Petrušić učestvovao u likvidaciji šefa paravojnih formacija u Sarajevu Juke Prazine i to tako što mu je bio zadatak da dokaže da je on mrtav". Matić je tada ustvrdio da je u Jukinu likvidaciju bio direktno umiješan francuski general Phillipe Morillon, da je komanda mirovnih snaga dala konkretne instrukcije po kojima je Petrušić namamio Juku, a egzekutori su - po Matićevoj verziji - bili francuski obavještajci koji su se svetili za smrt svoja dva oficira u Sarajevu?! Petrušić je, potom, snimio mrtvog Juku?!

Naravno, postoje i bosanske verzije Jukine smrti: jedna od njih tiče se novca i po njoj Juka je ubijen nakon svađe oko velikih suma para prikupljenih za pomoć Sarajevu?! Po istoj verziji, put Liegea uputila su se dvojica domaćih branilaca Jukinog soja - jedan iz Mostara, drugi iz Sarajeva, pasoše i vize obezbijedio im je sami tadašnji državni vrh, a zadatak im je bio: Jukina smrt po svaku cijenu. Druga, pak, verzija kaže da je Jukinim tjelohraniteljima katul-ferman iz Sarajeva uručio jedan ugledni domaći biznismen koji i danas šeta Sarajevom i zbog toga svi šute.

Juke više nema: sahranjen je u vodnjikavu glinu groblja Robermont na brdu iznad Liegea. Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva iz bajke. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: "Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav. I niko ne vjeruje da će njegova smrt biti zaboravljena." Poput mnogih koji su znali Juku, i ovaj njegov sudrug govori o osveti. Čak i iz groba.

[BH Dani, Juni 2002]
Autor: CrazySerb17 :
Prica treca: Mladen Naletilic "Tuta"

Ustvari, birajuci "hrvatskog viteza" za ovaj "feljton", htio sam nesto napisati o Darku Kraljevicu, komadantu "Vitezova", ali u nemogucnosti da pronadjem bilo kakav izvor informacija o Kraljevicu - odlucio sam se za Mladena Naletilica "Tutu"...

"...Mladen Naletilic Tuta danas je u potpunoj tajnosti izrucen Medjunarodnom sudu za ratne zlocine na podrucju bivse Jugoslavije. Bosansko-hercegovacki Hrvat, 52 godisnji Mladen Naletilic poznat po nadimku Tuta posebnim je avionom jutros nesto poslije 10,30 minuta iz Zagreba prebacen u den Haag gdje ce mu se suditi za ratne zlocine protiv covjecnosti pocinjene za hrvatsko-muslimanskog rata u BiH '93 godine. Mladen Naletilic u zatvoru je od veljace '97, posljednjih je pet mjeseci proveo u bolnici zbog srcanih problema. Haski ga je sud zatrazio u prosincu '98, a bivsa ga je vlast, riskirajuci sankcije, u vise navrata odgadjala izruciti navodeci kao razlog njegovo pogorsano zdravstveno stanje. Zdravstveni strucnjaci koje je unajmio haski sud u svom su posljednjem nalazu naveli da je sposoban putovati do Haaga i izici na sudjenje. S Naletilicem je u Haag otputovao i njegov psihijatar. Ministar pravosudja Ivanisevic Naletilicevo je zdravstveno stanje uoci puta ocijenio zadovoljavajucim. "Najprije je trazio da mu se ne stave , a potom da ga se ipak sprovede s lisicima na rukama. Rekao je ne, ne ja hocu lisice. Psihijatar Gruden mi je to objasnio njegovom sklonoscu da pokaze da on ne ide dragovoljno nego da ga sile na to. Mozda je to doista tako. Ali izricito je trazio lisice, tada sam morao reci da mu ih stave", ispricao je novinarima na press konferenciji ministar pravosudja. "

[Voice of America, Mart 2000]

"Sjećam se jedne muslimanske djevojčice iz Jablanice. Vojnik joj daje čokoladu, a ona prkosno i ponosno kaže: 'Neću!' Rekoh: 'Svaka čast! Što ti on ima davati čokoladu kad ti je već kuću spalio.'"

Tako je u svom jedinom istupu u hrvatskim medijima - negdje u kasnu jesen 1995. - govorio Mladen Naletilić Tuta, pedesetčetverogodišnji tip, koji je svih ovih godina njegovao imidž misterioznog ratnika i ljevičarskog intelektualca, i koji se još uvijek- s primjetnom dozom prkosa u nastupu - deklarira revolucionarom kockarske provenijencije. No, kako revolucija, s vremena na vrijeme, ždere svoju djecu, ovaj je lik- s biografijom dostojnom filma - prošloga utorka pojačao hrvatsku koloniju u Hagu, s najboljim izgledima da se iz tog grada nikad više ne vrati.

Tuta se u Hrvatsku vratio u osvit prvog demokratskog klanja na ovim prostorima: bila su to ona vremena kad su na zagrebački aerodrom - uglavnom, u organizaciji tadašnje Službe državne sigurnosti - slijetali neki mračni, koščati tipovi s prhuti po ramenima i s nacionalnim trobojnicama preko leđa, a neće puno vode proteći Savom i većina će se tih ljudi uskoro ispostaviti temeljem Tuđmanova režima, što će tokom naredne decenije zagorčati život mnogim ljudima. Tuta, međutim, nije došao u skupini tih kolodvorskih ugostitelja i pica-majstora s naglašenim političko-kriminalnim ambicijama; on se u zemlju vratio poslije dvadeset i dvije godine emigracije, ali se i po fizionomiji i po emigrantskoj karijeri debelo razlikovao od svega onoga što se predstavljalo hrvatskim političkim iseljeništvom, kojemu ni desetljeća boravka u stranome svijetu nisu iz glave izbila folklorne elemente.

Obdaren pameću i šarmom, Tuta se nije mnogo brinuo za formalno školovanje: pošto je - kako sam priča - falsifikovao diplomu srednje škole, zaputio se iz rodne Hercegovine u NJemačku. Tamo se neko vreme muvao po obodima ljevičarske scene veselih šezdesetih, slušao Markuzea i Habermasa i družio se sa intelektualno-ljevičarskim polusvijetom bliskim grupi Bader-Majnhof, s pripadnicima ETA, što je tada bilo u modi, upoznao je čuvenoga Karlosa, tri je mjeseca ratovao u Paragvaju na strani ljevičarske gerile protiv hunte Alfreda Strošnera. Tuta danas kaže da se tako učio metodama "revolucionarnog nasilja", ne bi li se što bolje osposobio za rušenje komunističke Jugoslavije. Zna se, međutim, da je imao prste u jednoj operaciji zvanoj "Bodenska trojka", koja je završila podmetanjem bombe u jedan jugoslovenski konzulat. Njemačka policija odmah je uhapsila dva člana trojke, ali je treći, Naletilić, ostao na slobodi, što je bacilo izvesnu sjenku na njegov integritet. Oženio se Njemicom (poznata njemačka teroristkinja Brižit Hejnrih...), dobio djecu i otvorio noćni klub i kockarnicu - sve bez problema s vlastima.

Izgleda da je uprava SSUP-a za JNE (Jugoslovensku neprijateljsku emigraciju) smatrala Naletilića saradnikom njemačke Službe za zaštitu ustavnog poretka (Bundesvehrfassungshutz). Ovde se smatra da je SSUP pod Petrom Gračaninom čak pokušao da sa Naletilićem uspostavi kontakt 1989, pa su navodno dva operativca, neki Bagarić i neki Čolak, putovali na jezero Komo da se s Tutom nađu. Šta je iz toga ispalo - ne zna se.

Nakon kratkotrajnog vojevanja u Hrvatskoj, u proljeće 1992. vratio se u rodni Široki Brijeg i osnovao Kažnjeničku bojnu, što će ga osam godina kasnije kvalificirati za ševeningensku tamnicu. U ratu se, kažu, nije previše zamjerio Srbima: protiv njih se kratko tukao po brdima oko Mostara, te pred sam kraj rata oko Glamoča, Bosanskog Grahova, Drvara, Jajca, Šipova i Mrkonjić Grada.

"Ja sam samo četiri čovjeka izgubio u ratu protiv četnika. A protiv muslimana poginulo ih je 105!", rekao je jednom prigodom, kako bi objasnio izvore svoje mržnje spram Bošnjaka. Njegova jedinica - koja je, inače, bila odgovorna samo Mati Bobanu i Gojku Šušku - međunarodnu je slavu stekla u hrvatsko-bošnjačkom sukobu: pripisuju im se likvidacije mostarskih, ljubuških i čapljinskih Bošnjaka, zločini nad bošnjačkim civilima u Jablanici, Gornjem Vakufu i Prozoru, otvaranje koncentracijskog logora na Heliodromu... Od Tutine ruke nisu, međutim, strahovali samo hercegovački Bošnjaci: on je, kao jedini stvarni gospodar života i smrti, strah u kosti utjerao i tamošnjim Hrvatima, a što znači naljutiti Tutu, osjetili su i nekadašnji načelnici generalštaba HVO-a Slobodan Praljak i Ante Roso. Prvi je, naime, u Prozoru zagrizao cijev Naletilićeva kalašnjikova, dok je drugi cijelu noć proveo zarobljen u svom uredu u Posušju. To je još uvijek banalnost prema slučaju stanovitog Roberta Nosića iz Ljubuškog: njemu se, naime, nakon tretmana Tutinih bojovnika izgubio svaki trag.

Što je, pak, s tragom heroina koji je, po ocjenama specijaliziranih međunarodnih časopisa, u Hercegovini redovito vodio do Tute i njegova haškog jarana Vinka Martinovića Štele, e to nikad nije pouzdano utvrđeno. A sad, nekako, nije ni važno.

[Reporter, Mart 2000]
Autor: CrazySerb17 :
Prica peta: Ismet Bajramović Ćelo

"Poslije četiri i po godine provedene u pritvoru, Ismet Bajramović Ćelo jučer je pušten na slobodu nakon što ga je Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu oslobodilo optužbe za ubistvo Rahmana Hajdarpašića - 31. marta 2000 - godine u restoranu "Brajlović" na Ilidži...."

[Dnevni Avaz, Juni 2004]

Priča je mogla završiti i drugačije (što ne znači i da neće...), ali ne i po glavnog junaka sretnije. Umjesto na dvodecenijskoj robiji, Ismet Bajramović Ćelo mogao je "karijeru" okončati sa rupom u glavi. I tek bi njeno mjesto govorilo ko je pucao: da li oni što im je postao prevelik teret ili oni što su u njemu vidjeli smetnju za vlastiti uspon na ljestvici gangsterskog svijeta. No, to su ipak nebitni detalji. Nije važno s koje strane uđe metak ako je efekat postignut. Znali su to, uostalom, i oni što su već jednom naredili Bajramovićevu smrt, u doba dok je on bio pripadnik Armije BiH. Samo im je izvođač zakazao.

Ironični aplauz kojim je Ćelo nagradio sudiju na kraju procesa u kojem je bio jedan od optuženih za ubistvo Rahmana Hajdarpašića, vjerovatno je trebao biti poruka, znak vjere u mogućnost da se sve još jednom pretvori u farsu. Ovoga su puta, međutim, vlastitu poziciju puno bolje procijenili Bajramovićevi saučesnici: prijetnje izgovorene u sudnici, pokazivale su tek bijes poraženog, razbuktan upravo saznanjem da obrata biti neće i da je gubitnička pozicija osigurana.

Ismet Bajramović je za manje od 40 godina prošao nevjerovatan put. Kako bi to rekao jedan od ubica sa beogradskog asfalta: "Ono što mi doživimo u jednom danu, ti takozvani obični ljudi ne dožive za ceo život."

[BH Dani, 2000]

Još kao dječak Ćelo je pokazivao elemente asocijalnog i agresivnog ponašanja. Svaki nesporazum ili problem koji je život stavljao pred njega pokušavao je riješiti pesnicama, tukao se sa vršnjacima, čak dizao ruku na nastavnike, a pokušaj bavljenja sportom u Fudbalskom klubu “Sarajevo” završio se tučom već na prvom treningu. Kriminalom je, prema vlastitom priznanju, počeo da se bavi u ranoj mladosti prodajući tablete i “travu” na Skenderiji, a zatim je “poslove” proširio na heroin, krađe automobila, pljačke, teške krađe. Tuče, teške tjelesne povrede i silovanje uvrstio je u svoj dosje već sa devetnaest godina, kada je priveden pravdi i u Okružnom sudu u Sarajevu 1985. godine osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 11 godina zatvora. U čuvenom KP domu Zenica Ćelo je nastavio da dodatno izgrađuje rejting, kako to neki vole reći, “žestokog” ili “tvrdog” momka, a običan narod ološa, barabe i probisvijeta. U zatvoru je odmah požurio da neformalnim šefovima zatvorenika pokaže ko je glavni, pa se često tukao i bio gost u samici, a iza pobune u zatvoru lično on se nalazio kao organizator. U KP domu je drugovao sa Hasanom Čengićem i Omerom Behmenom. U zatvoru je, kako sam kaže u ispovijesti za Slobodnu Bosnu, puno naučio o ljudima i vidio da je zatvor najveća životna škola.

Iako je osuđen na dugogodišnji zatvor, Ćelo se prije rata, na nejasan način, našao na slobodi. Kažu da je lično Alija Izetbegović založio svoj autoritet da bi bio pušten. Sa službenom legitimacijom MUP-a radio je kao utjerivač dugova za Aliju Delimustafića, tadašnjeg ministra MUP-a, na, kako je sam govorio, radnom mjestu “referent za naplatu dugova”. O Ćeli su, inače, kružile priče da je, kao i većina krupnih kriminalaca tog vremena, bio doušnik MUP-a, da je odrađivao poslove za Delimustafićev račun, a zauzvrat bio štićen i neometan u svojim “poslovima”. Vjerovatno i u ovoj činjenici treba tražiti objašnjenje kako je izašao iz zatvora a da nije izdržao kaznu na koju je bio osuđen. Ismet Bajramović je, već u samom osnivanju, uključen u pripreme i naoružavanje Patriotske lige i Zelenih beretki. Nakon napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, trećeg maja 1992. godine, Centralni zatvor u Sarajevu napunjen je zarobljenim oficirima i vojnicima, koji su smatrani prvim ratnim zarobljenicima TO RBiH. Bivši zatvorenik KP doma Zenica Ismet Bajramović Ćelo naredbom je postavljen za upravnika zatvora, a Besim Muderizović za pomoćnika.

S vremenom je Ćelo postajao jedan od bogatijih ljudi u Sarajevu: prikupio je veću količinu zlata i deviza koje je, teška srca, pristajao da dijeli sa drugim uticajnim ljudima u tadašnjoj RBiH, oko čega je dolazilo do nesuglasica. Pošto mu novca nikad nije bilo dosta, ni tokom rata nije zapostavljao svoj stari “biznis”, trgovinu heroinom, ali je razvio i novi – trgovinu ljudima. Ćelo se često zamjerao ostalim starješinama Armije BiH. U sukobu između Bajramovića i tadašnjeg načelnika Glavnog štaba Armije BiH Sefera Halilovića morao je da posreduje lično Alija Izetbegović.

Ćelo je ranjen u u septembru 1993. dok je na Ciglanama sjedio u bašti sa prijateljima, a po čaršijskoj priči upucao ga je Nedžad Herenda. Teško ranjen prebačen je na liječenje u Italiju. Poslije izlječenja otišao je u Njemačku, gdje je držao dva restorana. Po povratku u Sarajevo počinio je ubistvo Rahmana Hajdarpašića - 31. marta 2000 u jednom sarajevskom kafiću i osuđen je na 20 godina zatvora.

[Reporter, 2001]
Autor: CrazySerb17 :
Prica Sesta: Branislav Lainović "Dugi"

"Ministar unutrašnjih poslova Srbije Dušan Mihajlović optužio je u utorak uveče „zemunski kriminalni klan” da je odgovoran za ubistva Branislava Lainovića Dugog, Mirka Tomića Bosanca, Zorana Uskokovića Skoleta, Zorana Davidovića Ćande i još nekih osoba.
Mihajlović je, gostujući u emisiji Radio-televizije Srbije, rekao da policija poseduje izjave više učesnika u tim događajima, koji za ubistva okrivljuju „zemunski klan”, tako da sada postoje dokazi kojih ranije nije bilo.
Sutra je, inače, tačno tri godine kako je u Beogradu, ispred hotela „Srbija”, ubijen novosadski biznismen i bivši komandant Srpske garde, Branislav Lainović Dugi. Tada je nezvanično saopšteno da je ubistvo izvršeno iz zasede i da je u pitanju jedan izvršilac. Sve do ponedeljka uveče, dok ministar Mihajlović nije obelodanio policijska saznanja, o ovom ubistvu (i drugim ubistvima) u javnosti se ništa nije znalo. Ime Branislava Lainovića, inače, nije bilo na spisku 22 osobe za koje je ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović 23. avgusta 2001. ponudio nagradu od 300.000 DEM (u dinarskoj protivvrednosti) „svakom licu koje pruži dokaze, koji dovedu do hapšenja i osude, o izvršiocima ili naručiocima krivičnih dela”. Međutim, Mihajlović je odluku o ovoj nagradi povukao 3. oktobra 2002.
Branislav Lainović Dugi je, zajedno sa Đorđem Božovićem Giškom, jednim od osnivača Srpske garde, koja je nastala početkom rata u Hrvatskoj. Tu paravojnu formaciju osnovao je Srpski pokret obnove. Međutim, kako je kasnije pričao Dugi, Giškina pogibija septembra 1991. predstavlja i početak sukoba Lainovića s Vukom Draškovićem, ali i početak kraja garde.
Dugi je pričao da je u nju ušao „iz ubeđenja”, ali i zbog mlađeg brata Ranka „da bi ga ’istisnuo’ i tako sačuvao za decu”. Nekoliko godina po povratku s ratišta „beretku” s kojom je Giška poginuo prepoznao je u Beogradu i - kupio je.
Branislav Lainović Dugi, rođen je 1955. godine u Savinom Selu, opština Vrbas. U inostranstvo je otišao 1977. godine i u narednih 12 godina - kako je govorio - radio sve osim džeparenja, silovanja i droge. Tako je, na jednoj utakmici u Frakfurtu, upoznao Radovana Ćaldovića Ćentu a nedugo zatim i Ljubomira Magaša, poznatijeg kao Ljuba Zemunac. Iz Nemačke je, posle 13 meseci provedenih u istražnom zatvoru, doživotno proteran.
Preživeo je tri atentata. Prvi 1979. u Novom Sadu, kada je slučajno izbegao zasedu. Drugi put pokušali su da ga ubiju novembra 1991. godine, na ličkom ratištu. Dok je obilazio položaje Srpske garde na vozilo je otvorena puščana vatra. A samo mesec dana ranije, 8. oktobra 1991. godine bačena je bomba na njegovu diskoteku „Paradizo” u Novom Sadu, na „Spensu”. Diskoteka, srećom, nije tada radila, a šteta je procenjena na 2.600.000 dinara.
Treći atentat na Dugog organizovan je 21. decembra 1992. kada je na njega pucano iz automatskog oružja ispred novosadskog kafea „Cepelin”, na Bulevaru oslobođenja. Lainović je tvrdio da je dan ranije obavešten da će najkasnije do utorka, 22. decembra, biti likvidiran. Upozorio ga je biznismen „svetske reputacije”, saradnik palestinske obaveštajne organizacije s konspirativnim imenom Adam. Poslednji atentat (kružile su glasine da je za njega odgovorna upravo bosanska mafija), kada je zadobio dve rane u predelu srca, preživeo je samo zahvaljujući izuzetnoj fizičkoj konstituciji.
- Iza pokušaja moje likvidacije kriju se isključivo politički motivi - tvrdio je Lainović januara 1993. - U mene su pucali po nalogu onih koji žele da obezglave i rasformiraju Srpsku gardu. Nažalost, pogrešno veruju da bi Garda mogla da izazove građanski rat. To je apsolutno smešno jer nikad nismo i nećemo pucati u Srbina.
- Ne interesuje me ko je hteo da me ubije, ne čačkam to. Na ulici se nisam nikome zamerio, ne bavim se ni drogom, ni reketom, ni uterivanjem dugova, ničim prljavim - govorio je Dugi, ali je bio ubeđen da mu je to namestio KOS.
Lainović je u Novom Sadu bio poznat kao „žestoki Crnogorac”, koga su se svi plašili. Bio je „viđeniji momak s Limana”. Sukoba sa zakonom, međutim, nikad nije imao. U zemlji nikada nije ni kažnjavan ni osuđivan, mada se, pre odlaska „preko” bavio sitnim švercom.
- Smešno je da dokazujem lopovima da nisam lopov. Na Zapadu sam 20 godina, vratio sam se odande sa gomilom para. Diskoteku i lokale posedovao sam i pre rata, kafana u Nemačkoj mi radi 14-15 godina, imam masu deklarisanih potvrda o parama koje sam u zemlju unosio iz Bugarske - govorio je Lainović.
U ispovesti za „Svet” 1994. Dugi se hvalio da ima izuzetno jake veze u Bugarskoj i da je trgovao na relaciji Bugarska - Rusija - Grčka. Tada je demantovao da je na veliko radio s naftom.
Lainović je na 15. spratu kule „Agrovojvodine” na Bulevaru oslobođenja u Novom Sadu par meseci pre ubistva pripremao pokretanje televizije „Lala”. U varoši se pričalo da je u taj projekat uložio 4,5 miliona DEM. Pucnji još uvek nepoznatog ubice prekinuli su te planove. Po rečima njegovih prijatelja, Lainovića tih dana nije držalo mesto (”nije imao ni sekundu mira - izgledao je kao tigar koji šeta unutar kaveza”).
Branislav Lainović je sahranjen 24. marta na novosadskom Novom groblju. Poslednjem ispraćaju, pored porodice i rodbine, prisustvovao je i velik broj prijatelja, pripadnika Srpske garde, drugara iz rodnog Savinog Sela.
Vraćajući se sa njegove sahrane, uveče je na uključenju na autoput Zagreb - Beograd kod fabrike „Grmeč” ubijen tzv. žestoki momak iz beogradskog podzemlja Zoran Davidović Ćanda, koji je široj javnosti bio poznat i kao momak pevačice Jelene Karleuše."

”Ubistvom Branislava Lainovića najzad su otkrivene koordinate u kojima režim likvidira ljude, koji mogu da mu budu opasni. Nestaju, pre svega, oni koji su imali nekakve veze sa ratnim operacijama u Hrvatskoj i Bosni i koji mogu da daju nezgodna svedočenja o onom što se tada događalo”, rekao je u izjavi medijima posle ubistva Dugog predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, dodajući da je „sasvim jasno kako se iza ovog ubistva krije politička pozadina”.


[Dnevnik, Mart 2003]
> Odgovori
^ Povratak na viši nivo
>> Sledeća strana
> Verzija za PC