Prof. Petar Bosnic Petrus
LEVITACIJA, ANTIGRAVITACIJA I GRAVIFUGALNA REVOLUCIJA
Glavni članak je na:
http://www.geocities.com/agravity/ANTIGRAVITY.htm
Osnova za diskusije i polemike
Da li je moguće proizvesti antigravitacijsku silu, levitirati ili se osloboditi gravitacije? To je pitanje koje već više stoljeća muči ne-znanstveni, a pomalo i znanstveni svijet. Evo nekoliko sažetih pogleda na tu problematiku, koji su se iskristalizirali tokom mog istraživanja ovog, uglavnom ne-znanstvenog, područja ljudskog interesa.
Što je antigravitacija?
Najjednostavnije rečeno, to bi trebala biti nekakva sila koja bi se suprotstavljala gravitaciji, poništavala ju i omogućavala lebdenje tjelesa – levitaciju.
Za fizičare antigravitacija je besmislica, jer ne postoji takva masa koja bi mogla odbijati drugu masu, sprečavati rasprostiranje gravitacije, ili, poput Verneovog Cavorita, izolirati neko tijelo od njenog utjecaja. To se, po dosadašnjim spoznajama, ne može postići, niti pomoću tzv. antimaterije, a niti pomoću nekog polja.
Za SF pisce antigravitacija i levitacija su nešto što je toliko fantastično i toliko poželjno da se njeno ostvarenje i stavljanje u službu čovjeka smatra nemogućim, pa stoga, o tim stvarima, čak i ovi pisci nerado i rijetko pišu.
Za razne «izumitelje» antigravitacija je, isto kao i za konstruktore perpetuumobilea, mogućnost da se bez muke i rada, «na brzinu» proslave konstrukcijom nekakve antigravitacijske letjelice.
Meditativno levitiranje
Velik broj ljudi, čak i znanstvenika misli da se levitacija može ostvariti jedino meditacijom. Oni smatraju da je jedino duh toliko moćan da može učiniti da tijelo lebdi. To je navodno čak i potvrđeno lebdenjem fra. Giuseppea iz Copertina, 15.st., sv. Svete Terezije Avilske, zatim levitiranjem Sri Aurobinda i brojnih drugih jogina. I danas ima mnogo ljudi koji se zdušno trude da ostvare levitaciju na neki takav, meditativni ili voljni način i smatraju da bi time postigli neko božansko stanje i božansku razinu postojanja. Na TV-u često možete vidjeti «jogine» i njihove učenike kako skakuću u sjedećem stavu i to proglašavaju lebdenjem.
No, ako bez predrasuda i iluzija, razmislimo što bi se zapravo postiglo takvim meditativnim levitiranjem, vidjet ćemo slijedeće. Duh bi se osposobio da podiže i nosi fizički teret, tijelo u kojem prebiva, a i razne druge stvari. To je posao kojeg su nekad, davno obavljali robovi, konji i magarci, a danas dizalice, kamioni, vlakovi itd. Malo je vjerojatno, dakle, da bi ljudski duh, čak i kad bi postigao tu vrstu levitacije, bio zadovoljan svojim novim poslom i da bi to smatrao nekim božanskim postignućem. Toliko, ukratko o meditativnom levitiranju.

Antigravitacijski uređaji
Jedno temeljno, vrlo često i bolno potvrđivano ljudsko iskustvo jest: da su tjelesne stvari teške i da padaju. Iskustvo težine i padanja toliko je puta potvrđeno da se nehotično identificira sa smislom i unutrašnjom logikom samih stvari. Padanje materijalnih stvari je naprosto nešto smisleno, logično, «normalno». Na toj premisi nastao je jedan vrlo interesantan, nesvjesni, ili, u najboljem slučaju, polusvjesni «zaključak», odnosno, točnije jedna fantastična misaona akrobacija:
ako je padanje nešto logično i smisleno, onda nešto što je besmisleno neće padati !!!!!????
Ta akrobacija postala je «teorijski»,odnosno psihološki temelj za velik broj «antigravitacijskih uređaja» koje možete naći na internetu. Najpoznatiji «projekti» te vrste su oni T. T. Brown-a, J. Searl-a, de Palm-e, Modanesea, E. Podkletnov-a, Ning Li, R.L. Forward-a i brojnih drugih autora. Ima ih na tisuće. Zajednička im je karakteristika to da su unutarnja kretanja njihovih djelova i sile kojima raspolažu postavljene u potpuno, nesvrsishodan, nefunkcionalan ili ne-zakonit, apsurdan odnos. «Objašnjenja» koja prate projekte tih uređaja obično sugeriraju da je to nešto revolucionarno novo.
I ova se «objašnjenja» temelje na nesvjesnoj pretpostavci: da je ono što nema nikakve veze sa znanošću i prirodnim zakonima, samim tim apsolutno superiorno znanosti i produktima njene primjene.
Nije poznato da je ikada ijedan od tih uređaja doista levitirao. Doduše, svojevremeno je J. Searl tvrdio da je izradio jedan vrlo veliki takav uređaj, ali ga nije mogao prikazati javnosti, jer mu je «pobjegao u svemir», a za gradnju novog uređaja nije mu više dostajalo novca. Tako je, eto, čovječanstvo, zbog tog njegovog peha, ostalo bez jednog dragocjenog svjedočanstva.
No, evo i nekoliko ohrabrujućih i utješnih riječi. NASA već duže vremena troši značajne novce na eksperimentiranje s uređajem E. Podkletnova...!!!??? ???!!!
Ali tu je nešto još bolje! Upravo je nedavno 1. Novembra, 2005. god. patentni ured USA izdao patent Borisu Volfsonu za «izum» koji nije ništa manje nego perpetuumobile, i antigravitacijska letjelica.
Šta kažete na to, a ...!!!!!????
Ono što ne mogu geniji, mogu činovnici patentnog ureda !!!
Kritika i kontrakritika
Zbog ovakvog - s jedne strane raspamećenog , a s druge šarlatanskog pristupa problemu «antigravitacije» - ta je problematika izišla na vrlo loš glas, tako da velika većina stručnjaka unaprijed osuđuje svaki pokušaj rješavanja tog problema kao nekakvo ludilo, ili kao šarlatanstvo. Takav stav je razumljiv, a može se reći i opravdan, ali on stvarno pogađa jedino one ozbiljne, uistinu kreativne i revolucionarne znanstvene radove kao što je ovaj. Odatle nevolje i odbijanja s kojima se on već godinama susreće. Racionalna, znanstvena kritika raznih ludorija pod firmom antigravitacijskih strojeva ili letjelica neće naškoditi ludama ni šarlatanima. Ludama neće naškoditi, niti će ih opametiti, jer se njima ne može ukazati na to da su ludi, a šarlatani takvu kritiku iskorištavaju kao povod za kontrakritiku – da su «službeni znanstvenici» i «službena znanost» nekreativni, rigidni, glupi, uskogledni... - i tom kontrakritikom dobijaju željeni publicitet i podršku onog ne-znanstvenog dijela javnosti, koji se nimalo ne razumije u stvari koje podržava i u koje vjeruje. A da stvar bude još gora, taj dio javnosti obožava upravo ono što ne može razumjeti, i zbog te svoje malodušnosti najćešće baš razne besmislice nakićene znanstvenim terminima smatra nečim revolucionarnm. Ono što je jasno i logično, za ovu je vrstu ljudi sasvim bezvrijedno.

Levitacija - paradoks nad paradoksima!
Već sam rekao kako je općeprihvaćeno mišljenje da je sve što je tjelesno ujedno i teško te da neumitno pada, i da to pravilo, poput neke unutrašnje logike samih stvari važi za cijeli materijalni svemir. Ogledajmo je li to doista tako.
Astronauti, npr. i njihovi svemirski brodovi lebde u odnosu na Zemlju. Mjesec također lebdi u odnosu na Zemlju. Zemlja lebdi u odnosu na Sunce. Sunce lebdi u odnosu na druge zvijezde i središte galaksije. Atomi lebde jedni u odnosu na druge. Elektroni lebde u odnosu na atomske jezgre, nukleoni, jedni u odnosu na druge i tako do u beskraj.
Cijeli svemir lebdi u samom sebi.
Stanje lebdenja, a ne težina i padanje, trebalo bi biti naše pravo iskustvo, osnovano na znanosti i mišljenju. Naše stvarno iskustvo pak - iskustvo težine i padanja – zasnovano je na osjetima i stečeno u jednom vrlo uskom pojasu svemira gdje se - slučajnim stjecajem specifičnih okolnosti, stvari doista - našim osjetilima, doimaju kao teške i padaju. Mi smo to naše, bitno neadekvatno i nepotpuno iskustvo generalizirali i aplicirali na cijeli svemir. To je bila fatalna pogreška, jer svemir doista nema težine, a da ne lebdi u samom sebi ne bi mogao niti opstati.
Eto, dakle, ljudi već stoljećima bezuspješno tragaju za barem jednim pouzdanim, nedvojbenim slučajem levitacije, a ne primjećuju da se ona stalno zbiva posvuda oko njih !!!???
Zar to nije paradoks nad paradoksima!?
Što je istina?
Opreka levitacije i težine vrlo je slična Kopernikovoj dilemi o tome: da li se Sunce i zvijezde okreću oko Zemlje (od istoka prema zapadu) ili je to samo privid koji nastaje rotacijom Zemlje oko svoje osi – prema istoku. Za naša osjetila, Sunce i zvijezde zaista se okreću oko Zemlje. Za razum, pak, odnosno mišljenje, to je privid uzrokovan Zemljinom rotacijom.
Budući da istina nije «adequatio sensus et rei» – podudaranje osjeta sa stvarima, nego, «adequatio intelectus et rei» – Aristotel - podudaranje mišljenja sa stvarima - istina je da Zemlja rotira i da su ona nebeska tijela i svjetlila nepomična, kao i to da mi lebdimo čak i dok stojimo na zemlji ili dok se udobno zavaljeni odmaramo u fotelji.(vidi R. Boškovića: Teoria prirodne filozofije – asimptotsko povećavanje repulzivnih sila, ili pak nešto konkretnije problemi fuzije – dodirivanje i spajanje dviju materijalnih čestica izuzetno je teško postići i rezultira termonuklearnom rakcijom)
Jasno, s takvom vrstom lebdenja ne može se ništa postići, pa nas ona toliko i ne zanima. Zanima nas ono što ima praktičnu važnost za čovjeka, a to je samo ona vrsta lebdenja ili levitacije s kojom čovjek može izvesti neki potreban i koristan učinak, rad. Zahvaljujući upravo toj njenoj praktičnoj važnosti, ova vrsta levitacije ima i teorijsku važnost.
Rotacija Zemlje i naše levitiranje imaju i neke relativističke implikacije, ali ni to nije od našeg interesa, pored ostalog i zbog toga što neki relevantni elementi relativističke teorije počivaju na senzualističkom odnosu prema stvarnosti kojeg smo gore već odbacili kao neistinit.
Gravifugalna sila
Ono sveopće levitiranje o kojem je gore bilo riječi ne temelji se na antigravitaciji, nego na gravifugalnoj sili. Gravifugalna sila je reakcija na djelovanje gravipetalne sile, a gravipetalna sila je ustvari gravitacija koja djeluje kao centripetalna sila. Gravifugalna sila, po Zakonu akcije i reakcije, uvijek je jednaka gravipetalnoj i uvijek djeluje u smjeru suprotnom od gravipetalne, tj. od gravitacije, i zato ju poništava. (Newton 3.)
Astronauti, koji kruže oko Zemlje brzinom od oko 7,9 km/sec., lebde zbog toga što razvijaju gravifugalnu silu koja je jednaka gravipetalnoj. (gravitaciji). (Tzv. «obični ljudi» misle da oni lebde zato što «tamo gore» nema gravitacije.) Geostacionarni sateliti također lebde iznad određene točke na ekvatoru zahvaljujući gravifugalnoj sili koja proizlazi iz njihovog kruženja oko Zemlje – brzinom od oko 3.05km/sec. (Kutna brzina njihovog kruženja jednaka je Zemljinoj.) Mjesečeva brzina kruženja je svega 1,002km/sec., no gravifugalna sila koju on razvija dovoljno je velika da neutralizira Zemljinu gravitaciju i omogućuje mu lebdenje. Zemlja lebdi u odnosu na Sunce, također na osnovu gravifugalne sile koja proizlazi iz njenog kretanja oko Sunca. - brzinom od 30km/sec. itd. itd.
Cijeli svemir je u nekoj vrsti kružnog kretanja, a njegovo lebdenje zasniva se na ravnoteži gravifugalnih i gravipetalnih sila. Kad bi prevladala gravipetalna, svemir bi se urušio u sebe, a kad bi prevladala gravifugalna on bi se raspao i razletio kao disk koji se prebrzo vrti.
Ali, ogledajmo nešto drugo što je od praktične, odnosno tehnološke važnosti za čovjeka.
Teorijska osnova gravifugalne letjelice
Brzina Zemljine rotacije na ekvatoru je 464m/sec. To razvija gravifugalnu akceleraciju od 0,034m/sec.2 , pa stvari na ekvatoru gube na težini 0,34%. Na geo. šir. 450 gdje je brzina Zemlje 338m/sec., manja je i gravifugalna sila, pa stvari gube na težini 0,17%. Na geo. Šir. 70 0, gdje je brzina Zemlje još manja predmeti gube samo 0,035% od svoje težine Na polu je linearna brzina Zemlje jednaka nuli pa je i gravifugalna sila jednaka nuli. Tu stvari ne gube ništa od svoje težine. Spomenute vrijednosti naveo sam zato što su potvrđene brojnim gravimetrijskom mjerenjima i mogu se naći u udžbenicima za geofiziku. Ovdje je presudno važna činjenica to: da predmeti gube od svoje težine i izvan ravnine rotacije, što znači da gravifugalna sila djeluje i izvan ravnine rotacije.
Ta je činjenica važna zato što pokazuje da je moguće izgraditi gravifugalnu letjelicu. Za potrebe razjašnjavanja ovih pojava, možemo pretpostaviti da je svaka paralela na Zemlji zapravo jedan čvrsti prsten kojem možemo mjenjati brzinu. S promjenom brzine, v, mjenjat će se i veličina gravifugalne sile. Fgf = mv2/R.. (Gdje je m promatrana masa, v njena linearna brzina a R radiusvektor, udaljenost od središta Zemlje. No pretpostavimo npr. samo to da na sjevernom polu imamo jedan masivni i čvrsti prsten radiusa 10 m, čija bi os rotacije bila identična, tj. koaksijalna sa Zemljinom osi. Ako bi taj prsten ubrzali na brzinu od 7,9km/sec., on bi izgubio svu svoju težinu i lebdio bi. No, takav prsten ne bi levitirao samo na polovima, nego i bilo gdje na Zemlji, samo ako bi rotirao brzinom 7,9km/sec. A ako bi smo mu mogli dati i veću brzinu, on bi mogao nositi kućište i neki teret. Teorijske i eksperimentalne dokaze za to možete naći na internetskoj stranici:
http://www.geocities.com/agravity/ANTIGRAVITY.htm
Pored toga pogledajte i rezultate u promjeni težine vrlo brzih giroskopa. To su vrlo konkretni eksperimentalni dokazi.Dobivene vrijednosti u skladu su sa jednadžbama za veličinu gravifugalne sile, ali su ,nažalost,vrlo su male, pa se objašnjavaju kaogreške pri mjerenju. Pored toga, prije nastanka teorije gravifugalne sile, nije postojao nikakav znanstveno-matematički aparat na osnovu kojeg bi se protumačili ti rezultati, pa se pribjegavalo hipotezi o vrtložnim magnetskim poljima, što je neka vrsta SF-a. Najčišće rezultate postigao je team Hidea Hayasake, na državnom sveučilištu u Tokiu. No ove bi eksperimente trebalo ponoviti sa daleko bržim giroskopima nego što su bili oni s kojima su izvedeni dosadašnji eksperimenti, jer brzina mase giroskopa je presudno važna. Jednadžba za veličinu gravifugalne sile koja smanjuje težinu giroskopa ili njegovo ubrzanje pri slobodnom padu je: Fgf = mv2/R. Gdje je m masa giroskopa, v je prosječna brzina njegove mase, a R udaljenost giroskopa od središta Zemlje, cca 6 367 657m.
Najmanje skupa potvrda teorije gravifugalne sile dobila bi se ponavljanjem tih eksperimenata ali s boljim tj. bržim giroskopima. Zbog što veće prosječne brzine mase giroskopa, najbolje bi bilo da on bude prstenastog oblika i bez osovine, (vidi sliku 9 - internet), a izrađen od ugljičnih vlakana koja mogu izdržati daleko veće brzine nego najćvršći čelici - do 1300m/sec. Prije se eksperimentiralo sa giroskopima od aluminija ili bronce kod kojih je veći dio njihove mase bio koncentriran oko osovine čija je brzina uvijek jednaka nuli ili blizu nje!!??
Gravifugalna letjelica
To je eto riješenje za neku buduću «antigravitacijsku», tj., točnije gravifugalnu letjelicu, jer letjelica može lebdjeti na osnovu jednog čvrstog prstena koji velikom brzinom rotira duž njenog najšireg oboda (Vidi sliku). Do sada nije bilo mogućnosti za izgradnju takve letjelice iz tri razloga:
1. zbog zablude da je gravifugalna sila samo derivat geocentrifugalne, čija bi veličina stoga uvijek - bez obzira na brzinu – trebala biti jednaka nuli.
2. Zbog brzoplete i neprovjerene pretpostavke da se gravifugalana i gravipetalna sila, isto kao i kod rotacije čvrstog tijela, povećavaju proporcionalno s brzinom rotacije.
Stvar je tu međutim obrnuta. Kod svih slučajeva rotacije u kojima neka od fundamentalnih sila (gravitacija, elektricitet, magnetizam ili nuklearna sila) ima funkciju centripetalne sile, s povećanjem brzine rotacije povećava se radius rotirajuće mase, a same privlačne sile se ne povećavaju, nego smanjuju. Veličina centripetalnih i centrifugalnih sila u ovim je slučajevima obrnuto proporcionalna brzini rotacije. Prema jednadžbi: Fgf = mv2/R, s povećavanjem brzine, v, gravifugalna sila, Fgf se ne povećava, nego opada, a poveća se radius R.po kojem masa m kruži oko središta Zemlje. No, budući da opada gravifugalna sila, opada i gravipetalna, jer te dvije sile ni u kom slučaju ne mogu biti nejednake (Newton 3.). Kad ne bi bilo tako kako sam rekao nikada ne bi mogao biti lansiran niti jedan umjetni satelit, niti bi oni pri brzini od 7,9 km/sec. bili u bestežinskom stanju u odnosu na zemlju
Još jedna ilustracija:
kad nekom umjetnom satelitu hoćemo povećati visinu, tj, radius, rotacije oko Zemlje, R, onda to činimo povećavanjem njegove brzine, v. S povećavanjem veličine radiusa R eksponencijalno opada veličina fundamentalne sile (gravitacije, odnosno gravipetalne sile) koja omogućuje rotaciju kontinuiranim mjenjanjem smjera kretanja satelita, tj. skretanjem na kružnu putanju. Opadanje gravipetalne sile uzrokuje i opadanje gravifugalne. (Newton 3)
Cjelovita jednadžba za veličinu gravifugalne sile, izražena u terminima i veličinama klasične mehanike glasi: Fgf = GMm/R2 – mv2/R G je gravitacijska konstanta; M je masa nebeskog tijela; m je promatrana masa (masa prstena). Ostale simbole već smo definirali. Ta je jednadžba istovremeno i jednadžba za veličinu gravipetalne sile, Fgp, jer su gravifugalna i gravipetalna sila uvijek jednake.
Newtonova jednadžba za veličinu gravitacijske sile kojom se privlače nebeska tijela: Fgf = GMm/R2 savršeno je točna, ali ona može važiti samo hipotetski, - u svemiru u kojem nebeska tijela uopće ne bi kružila jedna oko drugih. U stvarnom svemiru, međutim, gdje se sve vrti, veličina njihove gravitacijske, tj. preciznije, gravipetalne sile mora se izračunavati po već navedenoj jednadžbi: Fgp = GMm/R2 – mv2/R, ili, što je isto: Fgf = GMm/R2 – mv2/R. Rezultat ove jednadžbe uvijek je jednak nuli, što znači da su centripetalne i centrifugalne sile među nebeskim tijelima ujednačene, tj. da su njihove mase - jedne u odnosu na druge - u bestežinskom stanju.
3: Treći razlog zbog kojeg do sada nije bilo moguće izraditi gravifugalnu letjelicu jest to što sve do nedavnog otkrića nano-cijevi nije bilo materijala koji bi izdržao tako velike rotacijske brzine što omogućuju levitaciju i elevaciju.
Gravifugalne letjelice s mehaničkim i kvantnim prstenom
Uskoro, kad i ako nano-cijevi postanu jeftinije, moći će se graditi komercijalne letjelice sa dva tipa prstena: mehaničkim i kvantnim. Pogonska energija za ubrzavanje prstena bit će električna energija. Za dizanje letjelice odnosno ubrzavanje prstena, praznit će se električni akumulatori i pretvarati u kinetičku energiju prstena. Za spuštanje letjelice, prsten će se morati usporavati a njegova kinetička energija pretvarat će se natrag u električnu i vraćati u akumulatore. (Kod letjelice s kvantnim prstenom povećavat će se ili samnjivati samo «količina svjetlosti» u toroidnom tubusu, a njena brzina ostajat će uvijek ista, c.)
Jedna letjelica moći će se najmanje desetak puta u toku dana vinuti do orbite i vratiti natrag uz troškove koji bi bili zanemarivo mali. Ništa veći ne bi bili niti transportni troškovi posjeta nekim drugim nebeskim tijelima – Mjesecu ili planetima.
Budući da gravifugalna letjelica ne bi bila skupa i da bi se s njom moglo lako upravljati, vrlo je vjerojatno da će, u ne tako dalekoj budućnosti, svakog vikenda mnogo tisuća obitelji sa svojim letjelicama razgledavati površinu mjeseca.
Evo prikaza letjelice sa kvantnim prstenom fig. 11 na
http://www.geocities.com/agravity/ANTIGRAVITY.htm
Kako ona funkcionira?
Električna energija iz akumulatora 9 putem svjetlosnih izvora 3 pretvara se u svjetlost 2 i, ubacuje se u toroidnu cijev 1 koja ima zrcalno glatke stijenke. Svjetlost se odbija od njih i kruži kroz toroid, bez mogućnosti «da se ugasi», tj. da nestane. Kad je u toroid ubačena dovoljna «količina» svjetlosti, letjelica se počinje dizati. Za spuštanje letjelice potrebno je prozirne fotoelektrične elemente 4 ubaciti u cijev 1. Svjetlost prolazi kroz njih, pretvara se opet u električnu struju i skladišti natrag u akumulatorima.
Teorijsku osnovu za letjelicu s kvantnim prstenom i eksperimentalnu potvrdu dao je lord Edington kad je provjeravao neke postavke Einsteinove Opće teorije relativnosti. Prolaženje svjetlosti pored Sunca (za vrijeme pomrčine) pokazalo je otklon od pravca kretanja, ali i to da svjetlost ima stanovitu inerciju. Upravo ta inercija čini to da se kvantni prsten u gravitacijskom polju ponaša isto kao i mehanički, tj. da razvija gravifugalnu silu, koja zapravo i nije ništa drugo do manifestacija inercije.
Gravifugalna civilizacija
No evo jedne druge, naizgled fantastične stvari. Čitatelji koji znadu kako funkcionira Zakon o održanju energije shvatiti će da gravifugalna letjelica ne bi vršila nikakav fizikalni rad ako bi lebdila stalno na istoj visini, npr: 2, 3, 4 km. ili na nekoj drugoj. A ako ne bi vršila nikakav rad (slično kao ni geostacionarni satelit), ne bi trošila energiju. Dobro izrađena letjelica s prstenovima koji bi ujedno bili i snažni permanentni magneti, zatvoreni u evakuirano kućište, mogla bi, dakle, čak i tisućama godina lebdjeti na nekoj visini, a da za to ne potroši nikakvu ili gotovo nikakvu energiju. Takva bi letjelica bila pogodna za stanovanje, a mnogo njih za formiranje nekog lebdećeg grada ili otoka. Ja vjerujem da će cijela buduća civilizacija lebdjeti u Zemljinoj atmosferi i svemiru koji ju okružuje i da će to biti zreli oblik ljudske materijalne civilizacije.
Kao što jedni djelovi svemira lebde u odnosu na druge, tako bi, čini se, i zrela, potpuno razvijena materijalna civilizacija trebala lebdjeti u odnosu na Zemlju. Uostalom, već smo vidjeli da je lebdenje pravi, zbiljski način opstanka materijalnog svemira, pa ne bi bilo ništa čudno ni u tome ako bi takvo lebdenje bio i pravi način opstanka materijalne civilizacije. A što se tiče čovjeka, za njega bi život u takvoj civilizaciji bio puno pogodniji, zdraviji i sigurniji od života na vlažnoj i blatnjavoj površini našeg planeta, koja je idealna životna sredina za viruse, bakterije, insekte, i druge vrste živih bića, ali ne i za jednu kreativnu vrstu kakva je ljudska. Zemlja je, govoreći subjektivno ljudski, vrlo lijep i blagodaran planet. No tu ljepotu i blagodat moći ćemo potpuno doživjeti tek kad ju budemo uživali iz udobnih i sigurnih gravifugalnih domova, koje će zračne struje, poput oblaka, nositi oko cijelog planeta.
Ko bi pomislio da bi i ljudi lebdjeli u tim lebdećim gradovima ili kućama taj bi se prevario. Ljudi i stvari zadržale bi svoju težinu. Lebdio bi samo prsten koji bi rotirao brzinom većom od 8km u sekundi i koji bi gravifuglnom silom koju bi razvijao, posredstvom evakuiranog magnetskog ležaja nosio cijelu konstrukciju letjelice, te stvari i ljude u njoj.
Prof. Petar Bosnic Petrus
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Razgovor_sa_suradnikom:Petrus_B"


[Edit by kokota: Pisanje teksta velikim slovima [ALLCAPS] zabranjeno Pravilnikom Burek Foruma. Koristite blagodeti formatiranja teksta ako zelite nesto naglasiti!]