Kada netko ispadne glup, ružan, jadan ili nesposoban, to je «smiješno». Mediji to podržavaju i na taj način se stvara kolektivno ozračje koje olakšava izbacivanje usvojenog prezira prema vani.

  Podsmijeh je smijeh začinjen prezirom. Ili, točnije rečeno – prezir pod smijehom. To je zabava i omalovažavanje u jednom. Cilj te specifične grubosti je vrlo jednostavan: izazivanje neugode i srama. Međutim, tu je i jedan podcilj za koji malo ljudi zna: izbacivanje vlastite neugode i vlastitog srama.

  Svaki oblik omalovažavanja, zanemarivanja, napuštanja, emotivnog ili fizičkog maltretiranja djeteta u njemu dovodi do taloženja srama. Sloj po sloj, zabrane na osjećaje, doživljaje, radoznalost i spontanost čine svoje – dijete odrasta u osobu koja ne cijeni i ne voli sebe. Točnije, pati od dubokog stida pred samom sobom baš kao što je kroz djetinjstvo patila od stida pred svojim bližnjima. «Toksični stid daje osjećaj bezvrijednosti, promašenosti i nedoraslosti kao ljudskog bića», piše John Bradshaw u knjizi Oslobodite se stida koji vas sputava, «U toksičnom stidu ja postaje objekt vlastitog prezira.»

  Prezir koji je usmjeren prema sebi teži izaći van, isprazniti se, a jedan od načina za «iživljavanje» tog duboko ukorijenjenog srama je ismijavanje. Smijeh pri tom služi kao zgodno uzletište za postavljanje iznad druge osobe kako bi omalovažavanje bilo izvedeno odozgo, sa što sigurnije pozicije.

  Danas na TV-u nailazimo na nevjerojatnu količinu emisija (natjecanja, kvizova, Reality show-ova) koje se baziraju na ismijavanju, ponižavanju, omalovažavanju ili gađenju drugih. To je vrlo jasan pokazatelj o količini potisnutog srama na razini društva. TV je vrsta kolektivnog zrcala. Program je kreiran na osnovu gledanosti, čine ga oči promatrača. Prikazuje se ono što privlači i zadržava pažnju, producira se onaj emotivni naboj u kojem se prosječan čovjek može lako pronaći, onaj sadržaj s kojim se lako identificirati.

  Kada netko ispadne glup, ružan, jadan ili nesposoban, to je «smiješno». Mediji to podržavaju, čine to općeprihvaćenim, normalnim. Na taj način se stvara kolektivno ozračje koje olakšava izbacivanje usvojenog prezira prema vani. Poruka «nešto nije u redu samnom» koja izvire iz vlastitog srama se pretvara u sličnu, ali ipak bitno drugačiju poruku upućenu drugima: «nešto nije u redu s vama». Na taj način se problem ne rješava, već je, izbacivanjem na druge samo sve udaljeniji od izvora što, doduše, može dovesti do kratkotrajnog olakšanja, ali ne i do boljeg osjećaja iznutra.

  Rješenje nije tako jednostavno jer je posrijedi multigeneracijsko naslijeđe. Roditelji putem omalovažavanja, vrijeđanja, ignoriranja ili zlostavljanja prenose sram na djecu jer su to i sami dobili u nasljeđe od svojih roditelja. Taj način funkcioniranja je ugrađen u njih, «prirodan» im je iako im nanosi bol. Nanosi im poznatu bol nedostajanja samima sebi koju možda više ni ne primjećuju jer su na nju navikli. Pogledamo li realno, koliki postotak ljudi se riješi neželjene «obiteljske prtljage» prije no što sami postanu roditelji? Koliki broj ljudi se trudi osvijestiti svoje vlastite problematične obrasce ponašanja kako ih ne bi prenjeli svojoj djeci?

  Uglavnom to ide automatski: primljeno-predano. Jedan od razloga je i taj što javnost o tome nije dovoljno informirana. Zatupljivanje, nasilje i ismijavanje mame puno više pogleda. Ono s čim se lako saživimo je uvijek nešto što nam je blisko iznutra i zato nam može reći nešto o nama samima. Važno je ne zaboraviti da smo mi ti koji odabiremo čemu ćemo posvetiti pažnju i u kakve sadržaje ćemo se uživljavati. Dok gledamo TV, pomoću daljinskog odabiremo ono s čim rezoniramo. Slike i zvukovi nose određeni emotivni naboj. Dobro je biti svjestan što zapravo biramo.

T. Šćavina

izvor: grombol.com

kakve veze ima glupost drugih sa mojom gluposcu
a kako da se ne smejem kad ispadaju glupi jbt, pa nisam ja od kamena
sta sad da radim kad neko grune takvu glupost da se izvalim sa stolice?
kao sto i meni neko moze da se smeje nikakav problem. poenta je da ja priznam da sam lupila pa ostala ziva. a onaj drugaciji stav gde te glupan ubedjuje da citira sveto pismo-ma daj molim te
pa to bi bilo isto kao kad bi ja u metalopreradjivackoj industriji jednom metalcu solila pamet kako se kalio celik
e tu se izvalim od smejanja. a posto sam po prirodni suptilna kao slon u porcelanskoj radnji vrlo cesto se smejem pred tom osobom i kazem joj da je lupila glupost

Ja svoju najbolju prijateljicu  verbalno zlostavljam i maltretiram zbog njenog skarednog oblačenja (naravno, zna se gde i pred kim) do besvesti, uživam u tome beskrajno, a ona se samo nasmeje i odmahne rukom i kaže:"Ma, šta ti znaš, ti si seljanka." I svaki put me oduševi svojim lakonskim odgovorima i samu sebe iznenadim odakle mi više inspiracija.
To bi bila neka kategorija "podmeha iz ljubavi".

Da, pa. Kada neko ispadne takav a jeste smesno treba se smejati  

Za ovo za decu se slazem. Nikako ih ne treba omalovazavati i ismejavati upravo zbog samopouzdanja

Desava se i to ali ako je nesto smesno treba se smejati. Bolje se smejati necemu nego ga sazaljevati

Sto se tice ovoga za TV: Uvek postoji izbor, kome se ne svidja nek ne gleda ili promeni TV kanal. TV programi zato i sluze

Neki ljudi ne mogu da iskoce u prvi plan dok ne ponize drugoga, pa bilo to podsmehom ili salom na njegov racun.
Ako vec zelis da si frajer i najpametniji uradi neko delo pa tako budi u prvom planu, a ne preko necijih ledja tj preko njegove gluposti greske  ...
Podsmehom valjda umisljas da si ti nesto bolji od objekta podsmeha, a zapravo si obicno isti ako ne i gori. Svima se desi da pogrese ili ne shvate vic u drustvu. A prema tim sto se najvise podsmevaju treba biti isto surov , jedino tako ce da nauce.  

Ah ti osecaji i emocije. Samo prelaze iz jednog u drugi "oblik" i ljudi ih kategorisu razlicitim.    A zar vam nije palo napamet da se podsmevate svom strahu da niste takvi kao sto to vidite u nekome ? Da zelite mozda biti bas takvi i podsmehom se branite, ne zeleci da priznate sebi da zelite da ste takvi ? Da se mozda podsmevate svojoj nesavrsenosti koju vidite u drugome ? Podsmevate sebi preslikanim na druge.

Zasto se uopste podsmevati a ne priznati sebi svoje mane ? Zasto se uopste podsmevati ? Da li je to put ka necem visem, svesnijem ?

Emocije, emocije ... pitajte sebe same zasto to radite, zasto ste takvi.  

Ljudi koji nemaju dovoljno sigurnosti u sebe ili su duboko iskompleksirani na taj nacin lece svoj ego. Ima neko gori od njih. Znaci ipak nisu dno kakvo su mislili da jesu.

Ne mora to biti podsmeh, već šala na tuđ račun. Ne uspeva mi da uspostavim komunikaciju sa ljudima koji ne znaju da prime takvu šalu bez dizanja nosa ili suptilnog ''spuštanja''.

Opet tema o sujeti... 

A koja tema to nije?