Alka Vuica, pjesnikinja i multimedijalna osoba, rođena 8. lipnja 1961. u Puli s trinaest dana zakašnjenja, carskim rezom i dva mliječna zuba jednog poslijepodneva '79. izađe iz autobusa s devet kofera na zagrebačke ulice.

Od tada živi i radi na relaciji Zagreb – Umag. Bavila se novinarstvom (Polet, Globus, Gloria, Nacional), pisala drame (SKUC), priređivala večeri poezije i performance. Pjesme piše, kako sama kaže od kad je naučila pisati, a od 1980. godine vrlo uspješno piše i za najpoznatija imena pop i rock scene, te njezina poezija, tiskana na polivinilskim proizvodima u nakladama od preko tristo tisuća primjeraka, brzo nalazi put do široke publike. Pobijedila je 1990. na izboru za pjesmu Eurovizije u ekipi sa Zrinkom Tutićem i Tajči pjesmom Hajde da ludujemo. Godine 1991. postiže vrlo zapažen uspjeh i drugo mjesto na izboru za pjesmu Eurovizije s Danijelom Popovićem i pjesmom Daj, obuci levisice. Tada se prvi put pojavljuje kao autor glazbe.

Po vlastitom opredjeljenju smatrala se ˝pjesnikinjom ljubavi˝, da bi početkom rata otkrila sebe kao domoljubnu pjesnikinju, te piše pjesme sadržane u prvoj objavljenoj zbirci Zapisi iz Hrvatske '91. Neke od njih uglazbljuje.

Na granici između riječi i glazbe (završila nižu muzičku školu – odjel glasovir), pišući za druge i družeći se s glazbenicima i sama počinje skladati, te 1993. godine objavljuje i prvi dugo svirajući album Alka Vu Winnetou.

Godine 1994. hitom Laži me, za koji joj RVG dodijeljuje nagradu pop hita godine, osvaja radio postaje i publiku Hrvatske. Usprkos ratu i blokadi medija, Laži me postaje mega hit, te prelazi granice i osvaja radio postaje Slovenije, Bosne i Hercegovine, te Makedonije. Iste godine na jesen na zadarskom festivalu, Alka se pojavljuje s još jednim hitom Od kad te nema, koji vrlo brzo dostiže uspjeh hita Laži me, te potvrđuje da se Alka u glazbi nije našla slučajno.

Iste godine Pop Extra joj dodjeljuje nagradu za kantautora godine, a žiri zadarskog festivala II. nagradu stručnog suda za najbolje stihove za pjesmu Dotakni me usnama u izvođenju Nene Belana.

Iako joj u početku spočitavaju korištenje harmonike i violine u aranžmanima svojih pjesama, s pojavom sve većeg etno vala i u svijetu i na domaćoj sceni, danas se za Alku slobodno može reći da je preteča onoga što se danas naziva pojava etna u hrvatskoj pop produkciji. Godine 1995. na pulskom festivalu s obradom stare istarske pjesme Balun u kojoj upotrebljava po prvi puta u popi prastari istarski petotonski instrument oženice ili sopile, Alka osvaja prvu nagradu za najbolji scenski nastup, koristeći na sceni izvorni ples Balun u izvođenju KUD-a Uljanik iz Pule. Godine 1996. na Melodijama Jadrana ponovno osvaja prvu nagradu za najbolji scenski nastup s pjesmom Kamasutra i koreografijom i kostimima koje je sama osmislila.

Svoj drugi dugo svirajući album Alka objavljuje 1996. godine Za tebe čuvam sebe, te ponovno hitom Ej, šta mi radiš osvaja radio postaje.

Unatoč tome što se od '93. uglavnom bavi vlastitom karijerom, Alka ne prestaje pisati tekstove za druge izvođače, te opet niže uspjehe pjesmama Lijepa bez duše u izvođenju Olivera Dragojevića, Ja sam zaljubljen Tonya Cetinskog, Ni na sjever ni na jug, Ako boga znaš u izvođenju Sandija Cenova, te mnoge druge…

Treći dugo svirajući album pod nazivom Alkatraz poseban je po tome što na njemu nema ni jednog programiranog ili empliranog zvuka. U staroj rock maniri, album Alkatraz odsviran je i aranžman u ekipi vrsnih glazbenika Ivana-Pike Stančića za bubnjevima, Dubravka Voriha za basom, Jurice Pađena za gitarama i Fedora Boića za klavijaturama.