Aleksandar Kerenski
 
Aleksandar Fjodorovič Kerenski (2. maj 1881.-11. jun 1970.) je bio ruski revolucionarni vođa, koji je imao važnu ulogu u zbacivanju ruske monarhije. Bio je drugi predsednik ruske privremene vlade u periodu od Februarske do Oktobarske revolucije. Bio je predsednik vlade od 21. jula - 8. novembra 1917.

Rani život i aktivizam

Rođen je u Simbirsku (sada Uljanovsku) kao sin direktora škole. I Lenjin je rođen u istom gradu, a jedno vreme otac od Kerenskoga učio Lenjina. Kerenski je diplomirao 1904. pravo na univerzitetu Sankt Petersburgu. Svoja politička stremljenja je pokazao rano braneći protucarske revolucionare. Izabran je 1912 u Dumu kao član trudovika, umerene radničke partije. Bio je briljantan govornik i vešt parlamentarni vođa, pa je postao član Privremenoga komiteta Dume kao vođa socijalističke opozicije režimu cara Nikolaja II Romanova.

Februarska revolucija 1917

Kada je 1917. izbila Februarska revolucija Kerenski je bio jedan od istaknutijih vođa i bio je izabran za potpredsednika petrogradskoga sovjeta. Bio je prvi ministar pravde u novoformiranoj privremenoj vladi. Kada su sovjeti izglasali rezoluciju kojom su zabranili da njihove vođe učestvuju u vladi Kerenski se tome oštro protivio. Iako ta odluka sovjeta nikada nije formalizovana Kerenski je defakto dobio izuzeće, pa je ostao u vladi.

Nastala je kriza prve vlade 2.-4. maja oko tajne note Pavela Miljukova, kojom se Rusija ponovo vraćala na početne ratne ciljeve. Posle te krize Kerenski je postao ministar rata i imao je dominantan uticaj u novoformiranoj koalicionoj vladi socijalista i liberala. Pod pritiskom saveznika da Rusija nastavi rat Kerenski je pokrenuo ofanzivu, koja je poznata kao ofanziva Kerenskoga. U početku ofanziva je bila uspešna, ali onda je zaustavljena, pa su Rusi potisnuti natrag snažnom nemačkom kontraofanzivom. Ruska armija je tada pretrpila teške gubitke. Iz mnogih incidenata, sabotaža, dezerterstva videlo se da ruska vojska više nema volju za borbom. Kerenskoga su mnogo kritikovali zbog njegove liberalne politike po kojoj su članovi revolucionarnih vojničkih komiteta mogli smenjivati oficire. Kritikovan je i zbog toga jer je ukinuo smtrnu kaznu i dozvolio prisustvo revolucionarnih agitatora na frontu. Prva koalicija se raspala 2. jula 1917. po pitanju ukrajinske autonomije. Nakon široko rasprostranjenih nereda u Petrogradu i suzbijanja boljševika Kerenski je postao predsednik vlade. Nemiri su nastali zbog ofanzive protiv Nemačke, u kojoj su Rusi poraženi. Osim toga vladala je neimaština. Oko 20.000 naoružanih mornara je ušlo u Petrograd i zahtevalo da sovjeti preuzmu vlast. Nakon Kornilovljeve afere krajem avgusta i ostavke nekoliko ministara Kerenski je postao glavnokomandujući ruske vojske. Ta afera je predstavljala ključni faktor za uspon boljševika. Lav Kornilov je smatrao da se trebaju eliminirati boljševici, a izgleda da je video priliku da sam preuzme vlast. Tada je boševička Crvena garda spasila Petrograd i Kerenskoga. Posle te afere porasla je popularnost boljševika, a podrška Kerenskom i privremenoj vladi je bitno opala.

Najveći izazov Kerenskome je bila iscrpljenost Rusije nakon tri godine rata. Privremena vlada nije dovoljno motivisala vojsku za pobedu. Lenjin i boljševici su obećavali "mir, zemlju i hleb" pod komunističkim sistemom. Armija se raspadala zbog nedostatka discipline i dezerterstva. Kerenski je nastavio sa ratom zbog ruskih obaveza prema saveznicima, bojeći se da bi ekonomija mogla da postane još nestabilnija, kada bi se prekinulo snabdevanje iz Engleske i Francuske. Neki su se bojali da će Nemačka tražiti velike teritorije za mir, što se i desila kasnije Brest-Litovskim mirom. Postojala je velika dilema da li se povući iz rata, a osim toga nekonzistentna i nepraktična politika Kerenskoga je dalje destabilizovala vojsku i zemlju.

Kerenski je usvojio politiku, kojom je bio izolovan od desnih konzervativaca i demokratske i monarhističke orijentacije. Njegova filozofija "Bez neprijatelja na levo" dala je moć boljševicima i dala im je mogućnost da preuzmu vojno krilo petrogradskoga i moskovskoga sovjeta. Kada je uhapsio Kornilova nije više imao jakih saveznika protiv boljševika, koji su postali najjači saveznik Kerenskoga, a bili su i odlučniji od desnoga krila, koji je izrastao u Beli pokret.

Oktobarska revolucija

Za vreme Kornilovljeve afere Kerenski je petrogradskim radnicima razdelio oružje, a do oktobra je većina naoružanih radnika prišla boljševicima. Lenjin je odlučio da obori vladu Kerenskoga pre planiranih izbora za rusku ustavotvornu skupštinu. Boljševici su 7. novembra 1917. izveli državni udar. Vlada od Kernskoga gotovo nije imala nikakve podrške u gradu. Boljševicima se suprostavila samo manja snaga. Boljševici su za manje od 20 sati preuzeli vlast u onome što je poznato kao Oktobarska revolucija. Kerenski je ispred boljševika pobegao u Pskov, gde je sakupio lojalnu vojsku za pokušaj ponovnoga zauzimanja Petrograda. Njegova vojska je iuspel ada zauzme Carskoje selo, ali bili su onda poraženi kod Pulkova. Kerenski je jedva uspeo da pobegne. Nekoliko nedelja se sakrivao pre konačnoga bega u Francusku. Za vreme ruskoga građanskoga rata nije podržavao nijednu stranu.

Život u prognanstvu

Živeo je u Parizu do 1940. i bio je uključen u stalne svađe i sporove izbeglih ruskih demokratskih vođa. Kada je Nemačka okupirala Francusku ponegao je u SAD. Kada je Hitler napao SSSR 1941. Kerenski je Staljinu ponudio pomoć, ali nije dobio odgovor. Kasnije je živeo u Njujorku, a veliki deo vremena je proveo na univerzitetu u Stenfordu, gde je predavao o ruskoj istoriji i politici. Mnogo je pisao i sudelovao u emisijama o ruskoj istoriji i politici. Umro je u Njujorku 1970. Ruska pravoslavna crkva u Nju Jorku je odbila da ga sahrani jer su ga smatrali odgovornim za pad Rusije u ruke boljševika. Srpska pravoslavna crkva je isto odbila da ga sahrani. Tele Kerenskoga je sahranjeno u Londonu u delu groblja za one bez religije.

Izvor: Wikipedia

Aleksandar Kerenski
 
Aleksandar Kerenski ( 2. svibanj 1881. - 11. lipanj 1970. ) je bio premijer privremene vlade Rusije 1917 godine.


Mladost

Aleksandar se rodio 2. svibnja 1881. godine u mjestu Simbirsk koje će nakon Oktobarske revolucije promjeniti ime u Uljanovsk zbog tamošnjeg rođenja Lenjina. Njegov otac Fjodor je bio učitelj koji će predavati na lokalnom fakultetu budućem komunističkom vođi. Sam Aleksandar odlazi na fakultet u Moskvu gdje po njegovom završetku dobiva diploma za obavljanje pravnih poslova i stiče revolucionarni antimonarhistički pogled. Zbog svoje lične karizme i govorničkih sposobnosti on je izabran u Dumu 1912. godine gdje ubrzo stiče opće poštovanje njegovih članova.

Preuzimanje vlasti

Tijekom Februarske revolucije zbog svoga ugleda iz parlamenta Aleksandar uspijeva biti izabran na položaj zamjenika predsjedavajućeg Petrogradskog Sovjeta. Zahvaljujući toj narodnoj popularnosti on se tada nameće novoj privremenoj vladi koja ga postavlja na poziciju ministra pravosuđa. Ta nova pozicija ga je odmah stavila u sukob s Sovjetom pošto su njeni predstavnici imali zabranu ulaska u novu vladu. Ambicioznom Kerenskom to nije bio problem pošto vatrenim govorom uspijeva dobiti izuzeće od pravila. Sada držeći dvije važne pozicije istovremeno on ucjenjuje vladu premijera Lavova da prekine sve pregovore s carem i ukine monarhiju u bilo kojem obliku. Našavši se pod direktnom prijetnjom nove revolucije premijer je finalno popustio 16. ožujka 1917. godine.

To popuštanje u stvarnosti nije zadovoljilo Kerenskog čiji cilj od prvog dana revolucije postaje preuzimanje vlasti. U sljedećoj krizi tijekom svibnja 1917. godine on sada ponovno prijeti narodnom revolucijom i kao nagradu ovaj put dobiva mjesto ministra obrane. Iako je tu poziciju osvojio samo radi protivljenja ratu sada Kerenski zamišlja sebe kao Napoleona sjevera (ima 36 godina) i protivno volji onih koji su ga postavili priprema veliku rusku ofenzivu 1917. godine s proklamiranim ciljem učvršćivanja svojega položaja velikom vojnom pobjedom.

Premijer

Ta nova ofenziva počinje 1. srpnja 1917. godine pod zapovjedništvom generala Alekseja Bruzilova ruskog velikog pobjednika iz prošle godine. Samo dan potom Kerenski uspijeva isprovocirati pad vlade nakon čega zauzima premijersku fotelju. Ta vijest povezana zajedno s onom o početku nove ofenzive dovodi 3. srpnja do pokušaja preuzimanja vlasti od strane boljševika. Poslije dva dana borbi ovaj pokušaj "srpanjske" revolucije novi premijer uspješno guši zatvarajući u zatvor veliki broja njihovih važnijih pripadnika, dok sam Lenjin u potpunoj depresiji bježi na teritorij Finske. Kao posljedica tih događaja u Petrogradu i gubitaka tijekom napada na opće iznenađenje generala obje zaraćene strane ruski vojnici su se odbili dalje boriti. Kada je počeo protivnički protunapad 18. srpnja 1917. godine ruska vojska započinje svoj bjeg bez borbe koji traje cijelih 240 kilometara.

Završni akt političke karijere brzopletog Kerenskog počinje ubrzo nakon ovog vojnog debakla. Nemajući povjerenja u lojalnog monarhistu Alekseja Bruzilova on ga smjenjuje s pozicije vrhovnog zapovjednika vojske u kolovozu samo da bi na njegovo mjesto postavio generala Kornilova. Uvidjevši svoju grešku već u rujnu on naređuje smjenu Kornilova što ovaj ne prihvaća i odlučuje s svojom vojskom marširati na Petrograd. Kako bi se od njega obranio Kerenski sada pušta iz zatvora boljševike i daruje oružje njihovim simpatizerima za obranu grada. Na kraju gotovo bez ispaljenog metka ovaj pokušaj državnog udara će propasti, ali kao njegova posljedica boljševici su sada bili naoružani što će ubrzo i iskoristiti.

U posljednjem očajničkom pokušaju zadržavanja vlasti premijer u ovim nemogućim uvjetima donosi odluku o raspisivanju izbora za ustavni parlament. Situaciju u kojoj bi se buduća vlast odlučivala na izborima 12. studenog 1917. godine je bila neprihvatljiva Lenjinu koji donosi odluku o pokretanju Oktobarske revolucije. Pod njegovim vodstvom boljševici 25. listopada 1917. godine ( ruski kalendar, po našem 7. studeni ) osvajaju Petrograd. Sljedeći dan Kerenski koji je na vrijeme pobjegao pokušava napasti s lojalnim trupama iz smjera Pskova prema glavnom gradu. Kada taj napad propada znajući što se dogodilo on počinje bježati bez zaustavljanja sve do Francuske.

Krivnja

Do kraja svoga dugog života Kerenski je za Oktobarsku revoluciju krivio svih osim sebe. Njegov glavni krivac najčešće je bio general Kornilov koji ga je pokušao oboriti u rujnu. S tim pogledom na stvari praktički nitko drugi u cijelom svijetu se nije slagao s njim. U stvarnosti za većinu događaja iz 1917. godine Kerenski je bio kriv. On u ožujku ultimatumom tjera vladu da prisili Mihajla II. na abdikaciju. Ponovno on u srpnju ruši vladu, pokreće vojnu ofenzivu i definitivno svojim novim proglasom ukida monarhiju. Kada još u kolovozu uručuje otkaz najutjecajnijom vojnom zapovjedniku priča je već bila gotova. Tim potezima u roku od samo mjesec dana brzopleti Kerenski uspijeva protiv sebe okrenuti vojsku, monarhiste i boljševike ( koje zatvara u srpnju ). Čak i "njegova" stranka koja će ostvariti apsolutnu većinu na izborima 1917 godine dolazi na sastanak s boljševicima odmah nakon Oktobarske revolucije radi dogovora o daljnjim akcijama.

Zbog svega toga nakon smrti Kerenskog 1970. godine Ruska pravoslavna crkva odbija dati dopuštenje za njegov sprovod na crkvenoj zemlji smatrajući ga odgovornom osobom za dolazak komunista na vlastu. Kada je sličan zahtjev odbila s jednakim razlozima i Srpska pravoslavna crkva njega se pokopalo na području izvan crkvenih grobova.

Izvor: Wikipedia