Da li bi nekoga u ovom forumu zanimalo kako bi morao izgledati akcelerator koji bi čestice mogao ubrzati na višestruko veće brzine od svjetlosti.

Ovdje ne mislim  na nukleospinalni reaktor, nego na nešto drugo. novo

Usput

Čestice brže od svjetlosti nisu novost. Cherenkov i Vavilov dobili su Nobelovu nagradu upravo za to postignuće. No oni su puštali vrlo brze čestice (elektrone) kroz prozirne tekućine koje prenose svjetlost puno sporije nego vakuum. To je vrlo dosjetljivo.

Što bi, po vašem mišljenju, za današnju civilizaciju i današnju ljudsku svijest značilo obaranje relativističke tvrdnje da nije moguća brzina veća od brzine svjetlosti?

petrus b

Ako imas nesto pricaj 

Petar Bosnic Petrus

Nadsvjetlosni akcelerator

Hvala na ohrabrenju.
Hoću, i to vrlo skoro. Prethodno moram još obaviti neke admisnistrativne stvari, ali stvar je naučno i tehnički već gotova.

Ovdje mogu već reći da ovaj akcelerator ne može ubrzavati svemirske brodove, nego samo subatomske čestice. Praktična primjena je u slanju signala koji bi putovali puno brže od svjetlosti i tako skratili vrijeme komuniciranja na velikim udaljenostima - udaljenostima od nekoliko milijardi ili nekoliko desetaka milijardi kilometara - dakle uglavnom unutar Sunčevog sustava. U prvo vrijeme, ovi komunikatori mogli bi se koristiti samo za komunikaciju sa svemirskim letjelicama koje se šalju u udaljene djelove Sunčevog sustava, jer bi jedino one mogle imati ugrađene prijemnike tih supraluminalnih signala.

Ono što mi se međutim čini važnijim, jest mogućnost da se definitivno obore neke ključne tvrdnje Teorije relativiteta

Evo što sam o tome zapisao u uvodnom dijelu jednog članka u kojem sam izložio ideju tog  supraluminalnog akceleratora:

Riječ unaprijed
Većini čitatelja, pogotovo onima koji barem donekle poznaju fiziku, poznato je kako se, već nešto više od jednog stoljeća, smatra da je brzina svjetlosti najveća moguća brzina koju ništa ne može premašiti. Ovo vjerovanje, iako nema nikakvog stvarnog osnova, stjecajem loših okolnosti, postalo je rašireno i snažno poput neke dogme iz Svetog pisma. Štoviše, to je postalo pravom pravcatom dogmom u koju je nepristojno, necivilizirano i čak kažnjivo posumnjati, ili ju dovoditi u pitanje.

A da se kod Einsteinove tvrdnje o nenadmašivosti brzine svjetlosti ne radi ni o kakvoj istini, nego baš o praznoj, antimisaonoj i besmislenoj dogmi, može se vrlo pouzdano uvidjeti samom analizom Specijalne teorije relativnosti i smislenom interpretacijom eksperimentalnih rezultata, kojima je ona tobože dokazana.

No postoji još jedan, bolji način razobličavanja ove Einsteinove “istine” – jednostavno praktično, eksperimentalno postizanje supraluminalnih brzina pomoću adekvatnog akceleratora subatomskih čestica.

Eksperiment kojim bi se to moglo postići nije ni kompliciran ni skup, i već se mogao odavno izvesti, ali je njegovo izvođenje ometala upravo ona, gore spomenuta, iracionalna vjera u dogmu o nenadmašivosti brzine svjetlosti, vjera koja ima i zamjetan patološki karakter.

(Pogledajte Izvrsnu kritiku relativiteta od Milana Pavlovića iz Beograda)

Mislim da je upravo ta patološka “vjera” ili stanoviti fanatizam u odnosu na Einsteinovu teoriju ono što će sprečavati izradu dole opisanog supraluminalnog akceleratora i izvođenje eksperimenata kojima bi se i praktično postigla brzina višestruko veća od brzine svjetlosti.

Evo jedne vrlo oštre, ali opravdane opaske o takvim pojavama kao što je Einstein i njegova Teorija relativiteta:

Znanost nije imuna na goleme, patološke pogreške. Kao što se u politici i društvenom životu mogu dogoditi i događaju Neron, Hitler i nacizam, tako se isto, i u znanosti mogu dogoditi Ptolomej, Einstein i Teorija relativnosti.

Ljudi su stvorenja daleko od nekakvog savršenstva i lako ih je obmanuti, pogotovo ako im te obmane ili samoobmane laskaju da su, poput bogova, sposobni razumjeti nešto što onaj, tzv. običan čovjek i običan um ne mogu.

Na prvi pogled, one političke i društvene pogreške katastrofalnih su razmjera u odnosu na one koje se čine u znanosti, a znanost nam se, zbog predrasude o neupitnoj i inherentnoj joj kritičnosti čini bezopasna u odnosu na politiku. Pažljivo, uistinu kritičko razmišljanje pokazat će da su Ptolomej i Einstein, čije su senzualističko-relativističke teorije – kako sam pokazao u prethodnim radovima – vrlo srodne, možda više unazadili ili usporili razvoj civilizacije nego svi izopačeni i ludi političari i vladari zajedno.

Petrus b

zanimljivo svaka cast....

Petrus- napis ti je malo na granici naucne filozofije ali tim bolje jer su takvi radovi na neki nacin nedostajali ovde. Secam se nekih pisanja vezano za Nikolu Teslu i znam da je on odbacivao Ajnstajnovu teoriju relativiteta. Inace pominjes neki clanak- o cemu se radi?

Pre nekih deset i vise godina u Cernu je obavljen jedan eksperiment sa cepanjem jezgra... atoma [ne mogu se setiti kog]. Desilo se da je dolso do eksitacije dva neutrona i oba su krenula suprotno jedan od drugog korz cev. Jedna strana cevi je bila zatvorena ekranom za zaustavljanje cestica a druga ne. kada je jedna cestica zaustavljena tim ekranom u istom trenutku je stla i druga iako nije imalo sta da je zaustavi. Dakle imamo brzinu od 2C ali nesto je ipak brze.

Tako nesto postoji i u mentalnoj sferi kod ljudi- kada jedan blizanac, bliznakinja, boluje, iste bolove oseti drugi iako su prilicno udaljeni i ne znaju za stanje ovog drugog.

Verujem da si ipak strucniji da das vise podataka o ovom ili makar da das strucnije misljenje 

cuj svaki ozbiljan naucnik se postavlja s odredjenom dozom skepticizma prema svemu, pa tako i o einsteinovoj teoriji relativiteta. niko u nauci(pogotovo u fizici) ne uzima nista kao apsolutno, a to je i jedna od zasluga einsteinove teorije relativiteta, i mislim da nisi u pravu kad govoris o toj patoloskoj vjeri, dogmi i  kako je teorija relativiteta unazadila covjecanstvo u bilo kojem smislu. sve je relativno u fizici, pa tako i sama teorija relativiteta  . a to o brzinama vecim od brzine svjetlosti nije nikakva novost, i proslo je vrijeme spaljivanja na lomaci radi novih percepcija o vremenu i prostoru. brzina veca od brzine svjetlosti nije nista narocito novo. o tome se govori od 50tih 60tih godina(arnold sommerfeld je imao dosta dobrih i uvjerljivih radova na tu temu kao i masa drugih teorijskih fizicara). u par navrata sam citao i o eksperimentima vezano za pomenutu temu. u jednom slucaju propustanja laserskih zraka kroz atome cezija je postignuta brzina od 300c, ali veoma male razdaljine. vjerovatno se u ovom trenutku na cernu igraju necim slicnim, jer bi svakako imalo veliku tehnicku primjenu koju si vec naveo.

Odgovorio bih obojici.

Navodi o nadsvjetlosnim brzinama koje nudite uglavnom su točni, ali, nažalost na razini slučajnosti.
Nedostaje sistematska reprocucibilnost koja bi potvrdila slučajeve postignutih supraluminalnih brzina. Ovdje isključujem Somerfelda koji je otkrio da je brzina signala u ioniziranom mediju uvijek veća od c. Nažalost ta se činjenica uglavnom uspješno prešućuje pa je slabo poznata i malo cjenjena u stručnim dislusijama.

Fenomen simpatetike blizanaca još nije dovoljno istražen, barem koliiko je meni poznato.

Što se tiče Einsteinove teorije, nju nije priznavalo mnogo uglednih fizičara od koji su neki nobelovci, no to nije omelo mainstream ove znanosti da i dalje podržava Teoriju relativiteta. Dijelom zbog toga što ona točno predviđa rezultate eksperimenata. No radi se o tome da se ovi rezultati mogu i racionalno, odnosno logično i smisleno tumačiti. Npr. ono famozno povećavanje mase, kao energija koju je akcelerator investirao u ubrzavanje čestica. Ima još i drugih primjera.

Jedan od sistematskih kritičara Einsteina je Milan Pavlović. Njegovu knjigu koja govori da je Teorija relativiteta sklop velikih zabluda možete naći i na internetu na Srpskom i na Engleskom, Keywords: Milan Pavlović , Ajnštajn. Nije ju teško naći. Pavlovićeva analiza je briljantna.

No usprkos svim kritikama i eksperimentalnim rezultatima koji obaraju Teoriju relativiteta, mislim da će se fizika jednako teško odreći namjerno pogrešnih, numinoidnih tumačenja,  kao i svećenstvo svojih mistifikacija. To su stvari koje donose društveni ugled, novac visok status struke i njenih pripadnika i slične stvari. Jasno, ove mistifikacije unazađuju samu znanost.

Još riječ dvije o relativizmu i skepticizmu. To nisu iste stvari. Skepticizam, ako je metodske naravi, dobar je vodič ka istini, a ako je opći rezultat mišljenja ili istraživanja, može se smatrati i porazom mišljenja.

Relativizam

Izraz "sve je relativno" zapravo znači: sve što postoji odnosi se nekako prema drugim postojećim, još ne postojećim,  ili više ne postojećim stvarima, kao npr. sadašnji trenutak prema budućima ili prošlima. No to nije nikakva vrijedna spoznaja.

Općenito se smatra da je relativizam propast ili pad mišljenja. Relativizam je suprotnost racionalizmu ili panlogizmu.
Budući da se temelji na senzualizmu njegova je glavna deviza: "sve je onako kako se kome čini". Tu stvarno više nema ni traga od neke istine ili spoznaje.
Osim toga, kad se kaže da je sve onako kako se kome čini, onda se tvrdi nešto suprotno istini, jer ono što nam se čini nije istina nego pričin, privid, iluzija.

Stajalište racionalizma ili panlogizma moglo bi se pojednostavljeno iskazati sudom : Istina je samo jedna, ili pak sudom:
Ne može biti istina da nema istine.

Za racionalizam i mišljenje uopće istina je podudaranje mišljenja sa stvarima.

Za relativizam: podudaranje osjeta sa stvaima

Pokažite nekolicini ljudi bijelu kuglu iz malo veće daljine i pitajte ih što vide. Zbog malo veće daljine svi će vam reći da vide bijeli krug.

No ako se ovi ljudi međusobno porazgovaraju i jedan drugom saopće da su sa različitih strana, te odozdo i odozgo vidjeli bjeli krug i ako imaju mozga zaključit će da ste im pokazali bijelu kuglu, a ne krug. To je racionalistički ili misaoni, ili ako hoćete antirelativistički pristup istini. Ovi ljudi otkazali su povjerenje svojim očima i poklonili ga razumu ili mišljenju.

Einsteinov relativizam nije, nažalost, nikakva novost. Sjetite se Pirona ili Seksta Empirika ili onoga "mislioca" koji je na kraju ustvrdio da se čak ne može niti suditi, pa je nakon te spoznaje samo micao prstom. No kad je god bio aktualan, relativizam (a i onaj gubitnički skepticizam)  smatrao se najvišim dosegom ljudskog duha. Tako je i sa ovim današnjim Einsteinovim relativizmom.

Oprostite zbog dužine izlaganja i možebitne oštrine. Sve je to, kao i digresija prema filozofiji, proizišlo iz moje težnje da pokažem da su zablude Teorije relativiteta puno veće i puno korjenitije nego što se obično misli.

Vaš Petrus B











[/b][b][b][/b]

Hvala na odlicnom tekstu i nadam se da ce ih biti jos 

  ne bih se slozio da je einsteinova teorija relativiteta totalna zabluda (barem ne u fizikalnom smislu, filozofsko tumacenje prepustam tebi   ). to je jos uvijek samo teorija, dakle daleko od toga da je prihvacena kao zakon u znanstvenom svijetu, i vecina znanstvenika je svjesna i prednosti i nedostataka te iste teorije. podvrgnuta je enormnom broju eksperimenata i zapazanja, moze se zakljuciti da je jako prikladan i uspjesan model za objasnjavnje gravitacionih sila i mnogih pojava u svemiru, medjutim istovremeno pokazuje odstupanja u odredjenim stvarima(npr. kvantna mehanika). dakle postoje odstupanja, ali i dosta korektnih stvari. dakle ne treba se zaustaviti i prihvatiti da je teorija relativiteta granica ljudske spoznaje. onda bi to definitivno bio propast covjecanstva(a mozda i ne bi, nekada je i neznanje blagoslov  ) . sigurno je da postoji nesto bolje i kompletnije od einsteinove teorije relativiteta. isti je slucaj bio i sa klasicnom fizikom, koja je dosla do te granice da neke stvari jednostavno nije mogla objasniti.dolazilo se do apsurda. znanstvenici postavljaju hipoteze o kvantiziranoj promjeni fizikalnih velicina i talasnim svojstvima mikrocestica, i uspjesno objasnjavaju kriticne pojave. to ne znaci da je klasicna fizika pogresna. naprotiv, ocito je samo da postoji granica do koje se moze primjenjivati. dakle bitno je da se razvija misao, a barem po mojem misljenju einsteinova teorija relativiteta nije degradirajuca.

Ne znam tacno kad , ali skoro sam gledao na Discaveriju da su francuzi i svajcarci napravili zajednicku laboratoriju pod zemljom koja se nalazi u obe zemlje i pomocu aparature u njoj mogu da ubrzaju cestice do brzine wece od brzine svetlosti

Svaka cast Petrus....

Ovakvom se razmišljanju treba priznati da je zasnovano na dobronamjernosti, produktivnoj intenciji i osnovanom, zdravom optimizmu koji je potreban za opstanak čovječanstva, a i samih individua, jer i zdravlje i život individua ovisi o  takvom, "pozitivnom" mišljenju, i to više nego što nam se obično čini.

No, na čisto stručnom području htio bih učiniti neke napomene, koje bi mogle biti korisne.

Ono što je dobro kod Teorije Relativnosti i što omogućuje točna predviđanja eksperimentalnih rezultata, to nije dao Einstein, nego H. A.  Lorentz. Einstein se poslužio Lorentzovim transformacijama (nimalo kriomice) da bi proračunao točne rezultate. Javnost je kasnije taj poduhvat krivo pripisala Einsteinu.

Ali ovdje ima još nešto što nije dobro.

Einstein je rezultate dobivene tim matematičkim instrumentom (Lorentzovim faktorom) i potvrđene eksperimentima protumačio sasvim krivo - nelogično, apsurdno, u suprotnosti sa temeljnim fizikalnim zakonima i u suprotnosti sa četiri temeljna principa mišljenja: Principa identiteta, proturječnosti itd.

Međutim, ta su njegova "tumačenja" spomenutih  rezultata, vrlo lukavo i spretno, prikazana  kao da su plod umovanja  nekog božanskog uma, kojemu ljudski um, ni u kom pogledu, i ni na koji način nije dorastao.

Zbog toga se oni koji čitaju Einsteinove tekstove, pred njima osjećaju kao budale ili glupani, jer ne mogu vjerovati da je taj i toliki um, koji je ikona, simbol ljudske produktivne pameti, napravio takve strašne greške.

Ovakve greške ne rade se samo u fizici. U ekonomiji su po njima poznati Piero Sraffa i J. M. Keynes, u sociologiji R. Merton,  i da ne nabrajan dalje. Osnovni trik je u tome da se namjerno napravi takva greška da nitko ne može vjerovati da bi čovjek uopće mogao napraviti takvu grešku, pa se onda nerazumijevanje pripisuje vlastitoj slabosti. No u ovom, ne baš časnom, poslu ipak ne može uspjeti svatko. I za to treba imati talenta.

Kad se pošteni i nadareni studenti fizike susretnu s ovim stvarima, onda odustaju, a oni ambiciozni varalice, koji su obično vrlo spretni, ali netalentirani, glume duboko razumijevanje i tako dolaze na mjesta znanstvenika koji kroje budućnost znanosti.

Vraćam se stručnim stvarima i  onom primjeru s bijelom kuglom, koji je jako dobar, a do kojeg sam došao zahvaljujući vašem ućešću u diskusiji. Taj je primjer važan jer on na jednostavan nači otkriva razliku između privida i istine, te znanstvenog i neznanstvenog pristupa stvarnosti. Oprostite ako ću biti malo dosadan.

Ni jedno ljudsko, a niti životinjsko oko nikada nije, niti će moći vidjeti bijelu kuglu. Oko može vidjeti najviše u dvije dimenzije. Dakle, krug, elipsu ili pak tanku bijelu liniju (ako doista, sa svih strana, gleda nekakav bijeli krug).
A ako netko pokazuje bijelu kuglu nitko neće moži vidjeti ništa drugo do bijeli krug, pa ma koje strane ju gledao.
No bića koja imaju moć logičkog mišljenja, zaključit će i shvatiti da im demonstrator u tom pokusu ne  pokazuje krug , a nego kuglu, iako nitko nikada nije vidio ništa osim bijelog kruga. A da se radi o kugli svatko se napose može uvjeriti još i tako da ju uzme u ruku. Ruka, naime, odnosno osjetilo opipa može registrirati i treću dimenziju, odnosno volumen.

Rekli smo da su svi vidjeli samo bijeli krug, i to je točno. No ono što su svi učesnici pokusa vidjeli je jedno, a onaj, predmet koji im je pokazan, je nešto sasvim drugo.

A sada nešto što je od presudne važnosti

Ono što se pojavljuje pri osjetilu vida, pri vidu, jest privid, pričin ili iluzija.

Ono, međutim što se, nakon ispravnog misaonog postupka pojavljuje u svijesti učesnika pokusa jest istina, a sama istina se nikako ne može pojaviti pri osjetilima, nego isključivo u svijesti, ili točnije, znanju.

Svi učesnici pokusa, nakon zaključivanja i sumiranja rezultata, znali su da su vidjeli bijeli krug, jer i nisu  mogli vidjeti nešto drugo, ali su također znali da sam predmet koji im je pokazan nije bio krug, nego kugla.

Ako ne bi htjeli razmišljati, onda bi svi stali na stanovište da im je pokazan bijeli krug, a to bi potvrđivali potpunim slaganjem viđenja ili zora svih učesnika pokusa, (i eventualnim fotorgrafijama koje su napravili) i smatrali bi to apsolutno neoborivim eksperimentalnim dokazom svojih tvrdnji.

Upravo u ovu, zadnju vrstu znanstvenika spada Einstein - simbol ljudske misaonosti, a i njegovi sljedbenici.

Ja sam to ustanovio čitanjem i analizom isključivo njegovih tekstova.

Koga god to zanima, može analizirati  onaj njegov poznati pokus sa jurećim vlakom i dvije munje koje udaraju u tračnice ispred i iza vlaka. To je izloženo u njegovoj knjizi "Moja teorija".

Ko pokloni malko pažnje tom tekstu,( nešto više od pola stranice) vidjet će da Einstein postupa upravo kao oni učesnici pokusa koji odbijaju razmišljati i zaključivati, pa tvrde da im je demonstrator pokazao bijeli krug. On viđenje munje, zor ili sliku munje, u svom oku, smatra za stvarnu, pravu munju, a vrijeme stvaranje slike udara munje u svom oku za vrijeme stvarnog udara stvarne munje, i, naravno, izvodi, apsurdan zakuljčak - da događaji koji su istovremeni za mirujućeg promatrača nisu istovremeni za onog koji se kreće. Ta je tvrdnja jedan od temeljnih momenata teorije relativiteta.

Općenito uzevši, Einstein je znanstvenik koji privid proglašava za stvarnost, a stvarnost za privid.

Čovjek koji se dosta, pošteno i kritički, bavio ovim problemima ne može se načuditi stanovitom barbarstvu i stvarima koje tu susreće, a ni ti tome da je cijelo čovječanstvo povjerovalo u takve stvari.

Odnos tih "spoznaja" prema civilizaciji.

Evo jednog dosta davnog primjera djelovanja takvih "spoznaja" na razvoj civilizacije.

Claudije. Ptolomej, kozmograf, koji je, Nasuprot Aristarhovoj, heliocentričkoj,  popularizirao i favorizirao Hiparhovu geocentričku teoriju izborio se za etabliranje vjerovanja da se planeti kreću po vrlo zamršenim putanjama, epiciklima. Nikome nije bilo jasno zašto bi se planeti kretali tim putanjama, ali su osmatranja i računi pokazivali sa gotovo savršenom točnošću da je to doista tako. U dvadesetom stoljeću ti su epicikli snimljeni astrostatskim teleskopima i spadaju među najljepše fotografije u astronomiji.

Međutim, negdje oko 1500te Kopernik je ustvrdio da ti epicikli uopće ne postoje, te da su oni samo paralaktički privid koji se , u našem zoru pojavljuje zbog kretanja Zemlje oko Sunca.

To je istina.

No ja se pitam kako bi se proveo Kopernik da onu svoju, istinitu tvrdnju nije izrekao već 1500te, nego tek sada, nakon što su napravljene fotografije epicikla i nakon što je Einstein vrlo snažno etablirao ne-misaoni, senzualistički pristup ovim pojavama.

Kakav utjecaj na razvoj civilizacije može imati Einsteinova teorija, može se donekle vidjeti iz utjecaja što ga je Ptolomejeva teorija, blizanka Teorije relativnosti, ostavila na razvoj civilizacije tokom punih 17 i više stoljeća. Mene to plaši.

A sada nešto drugo.

Base001 kaže da i neznanje katkada može biti blagotvorno.

Slažem se.

U radovima koji se tiču baš razvoja civilizacije, iznosio sam tvrdnju da ljudska vrsta katkada favorizira i glorificira pogrešne teorije, kao što su Ptolomejeva i Einsteinova, upravo radi toga da bi usporila razvoj civilizacije, jer prebrz razvoj, kako pokazuju analize, može svijet dovesti u opasan kaos i obesmisliti ljudski život. No to je tema koja se najviše tiče dijalektike i antropologije pa dalje ne možemo o tome. A ako  nekog zanima moje viđenje tih stvari neka pogleda na internetu moju knjigu Tajna povijest svijeta. Ona govori upravo o tome.

Keywords: petar bosnic petrus.

Dakle, kako naslućuje i Base001, možda ipak nismo tako naivni, lakovjerni ili glupi, nego se povinujemo potrebi ili nuždi da već aktualizirane fundamentalne spoznaje,(a zanjih su se izborili mislioci od Kopernika do Plancka), s dovoljnom potpunošću, realiziramo u praksi.

Možda, dakle, imamo pravo na nekakvo takvo neznanje, ali, ipak, mislim da, pri tome, barem neki od nas moraju znati da neznamo.

Ako nema toga, fizika se pretvara u specifičnu  mitologiju; nastaju takve tvorevine kao što su Teorija Kaosa ili Relacije neodređenosti, a samim tim smo već jednom nogom u kaosu kojeg smo htjeli izbjeći.

Petrus B







 

[/b][b][/b][b][/b][b][/b][b][b][/b]

Vjerojatno mislite na Fermilab. - Opseg mu je 27 kilometara. Gradila ga je cijela svjetska zajednica, jer je jako skup. Služi najčešće kao kolider čestica i antičestica, koje se sudaraju relativnom brzinom koja je za nijansu manja od 2c, iako će vam relativisti proračunati da je to samo 0,9 i nešto c, upravo zbog Lorentzovog faktora. Relativisti ne znaju kada se mora upotrijebiti Lorentzof faktor.  a kada se on ne smije upotrebljavati. To, nažalost pokazuje i svjetski udžbenik za fiziku sveučilišta u Berkely-u. Vidi tom "Mehanika", str. 199., zadatak pod naslovom "Zbrajanje brzina". Taj je zadatak toliko "smislen" i tako lukavo napisan, kao da ga je pisao sam Einstein. Ja upozoravam samo na rečenicu: "sustav u kojem miruje čestica koja se giba brzinom  - 0,9 c. !!??  ??!! "sustav u kojem miruje čestica koja se giba" !!??

Ibis redibis numquam in belo peribis.

Usput, ovaj se zadatak ne rješava Lorentzovim, nego Gallilejevim transformacijama, isto kao i relativna brzina čestica u odnosu na antičestice u Fermilabu ili nekom drugom kolideru.

Inače, ovaj je udžbenik, po mom mišljenju, izvrstan. Naravno, pod uvjetom da ne objašnjava Teoriju relativnosti i ne dokazuje njenu svetost i bezgrešnost, jer tada zapada u neku vrstu delirija.

Kod supraluminalnog akceleratora o kojem sam ja govorio, radi se o tome da čestice mogu imati višestruko ili mnogostruko veću brzinu u odnosu na predmete koji miruju, dakle, nešto kao "apsolutnu" supraluminalnu brzinu. No uskoro ću moći objaviti taj projekt, pa sada ne bi bilo dobro da vas davim sa nekakvim zaobilaznim objašnjenjima.
Petrus B




[i][/i][b][/b]

Upravo citam vase djelo o antigravitaciji i gravifugalnoj levitaciji, zanimljiv tekst 
A to na Discoveriju je bila emisija o Cernovom velikom hadronskom razbijacu (Large Hadron Colider), dug 27km, nalazi se u blizini Zeneve, i na nekim mjestima prelazi i Francusku granicu. Energija sudara cestica ce biti oko 14 TeV, 7 puta vise od Tevatrona. S druge strane ovaj Fermilabov Tevatron je dug nesto manje od 6300 metara i nalazi se u blizini Chicaga. Uglavnom ovaj Cernov bi trebao zapoceti s radom krajem 2007 godine.

Da, mislim da su to točni podaci.

Pozdrav
Petrus b

Stranica još, nažalost nije završena, čak ni taj tekst o gravifugalnoj letjelici. o završetak se može naći na engleskom na stranici koja se nalazi na Geocity- u

Nadsvjetlosni akceleratori

Petar Bosnic Petrus

Nadsvjetlosna brzina

Ne znam da li je to bio baš ovaj forum na kojem sam obećao da ću uskoro objaviti Hrvatsku, odnosno Srpsku verziju članka:

Conical and paraboloidal supraluminal accelerators,

ali kako je ovo fizikalni ili fizičarski forum, ova moja obavijest ne može doći na pogrešno mjesto. Ne znam smijem li ovdje navesti link moga site-a, pa taj kratki tekst o nadsvjetlosnim akceleratirima čestica, zajedno sa crtežima, možete pronaći pomoću mog imena otisnutog gore u zaglavlju posta. To su keywords.


Kako je došlo do nastanka ovog projekta?

Jednostavno. Ja naprosto nisam znao da nije moguće premašiti brzinu svjetlosti, pa sam projektirao akceleratore za njeno premašivanje. Najprije onaj nukleospinalni, pa onda i ova dva.

Vrlo sam radoznao u pogledu Vaših mišljenja.


Srdačan pozdrav svima

Vaš

Petrus b

dobra tema