Pardon 5. avgust! Dan velikohrvatske agresije na SAO Krajinu! Kada ste etnički očistili HR!

posto, nema smisla da se objasnjavam s tobom jer vidim da ti nista ne razumijes. zadojen si mrznjom, u mrznji zivis, i u mrznji ces mrijeti.

napisati cu ti zasto je meni osobno ovaj dan...bitan.

na ovaj dan prije 16 godina bio sam u vukovaru. nisam bio vojnik, nisam nosio uniformu, nisam nosio oruzje, nisam se dosao boriti protiv nikoga.

dosao sam sa mojim prijateljem iz zagreba dva dana ranije da izvucem iz pakla vukovara moju djevojku tj. zarucnicu i njenu obitelj.

na zalost oni nisu na vrijeme napustili vukovar i ostali su u okruzenju. nisam mogao nikako do nje, sve telefonske veze su bile u prekidu. nije postojala mogucnost da uopce stupim u kontakt s njom.

a volio sam ju vise od zivota. rekao sam svojim roditeljima da ne mogu podnijeti misao da ona pati i da ce ona umrijeti a da ja sam ne mogu joj pomoci...oni nisu bili za da odem ali vidjeli su da je jedini nacin da ja nastavim zivjeti da odem po nju.

i otisli smo, moj prijatelj i ja.

prvi dan u vukovaru je poginuo moj prijatelj, umro mi je na rukama....

moja djevojka ...bila je silovana, i od hrvata i od srba, obitelj joj je bila pobijena, a ona je bila sama, promrzla i cekala je ravnodusno smrt u gradu u kojemu je srmt bila sastavni dio dana, sastavni dio zivota...

na dan pada vukovara izvlacili smo se kroz kukuruze prema hrvatskoj strani, pogodio me je metak iz snajpera i prosao mi kroz nadlakticu, drugi me je pogodio u ledja i zabio se u pluca, pao sam, pokusavala me je podici i onda sam cuo metak i ona je pala pored mene, iz vrata joj je sikljala krv na sve strane, pokusavala je nesto reci guseci se u krvi, pokusavao sam joj zatvoriti ranu, ali nisam uspio,...

...umrla je na mojim rukama, umrla je osoba koja me je nadahnjivala csnagom i ljepotom zivljenja cijelu moju mladost, umrla je osoba kojoj sam se divio, umrla je osoba kojoj sam vjerovao vise nego bilo kome na svijetu, umrla je moja prva ljubav, u tom polju kukuruza umro je smisao moga zivota...lezao sam pored nje i zelio sam umrijeti...nisam zelio zivjeti bez nje...

no nasli su me, jedva sam prezivio, izgubio sam puno krvi...ni danas ne znam gdje je njen grob, samo znam gdje je polje u kojemu smo zadnji puta jedno drugo gledali, zadnji puta zivjeli, jer moj zivot danas bez nje...

zelim vam samo jedno reci, ne znam ciji je bio metak koji ju je ubio, kada izgubite nekoga tako dragog i tako bliskog shvatite jednu stvar...to sve sto se dogodilo u nasoj proslosti vise se ne smije ponoviti.

nije cak ni bitno ciji je bio taj metak, bitno je samo jedno, ja svoj zivot zivim bez nje, sa jednom stanovitom prazninom u srcu koja ce me na nju podsjecati citav zivot...ali rusevina od ljudi, ljudi koji su izgubili nekoga svoga ima na svim stranama, svi oni sigurno ne zude za osvetom jer znaju da se vukovar i slicni gradovi ne smiju ponoviti.

mislimo na buducnost nase djece i buducnost nas samih.

...posto cu jos malo biti na ovoj temi..napisati cu jos par rijeci...

moja djevojka se zvala helena...po boginji trojanskoj

polje u kojoj je umrla sam kupio 1999. kupio sam 6 hektara zemlje oko mjesta gdje je moja helena umrla, posadio sam sumu hrastovu po rubnim dijelovima polja, a na svim ostalim mjestima sam posadio travu...samo oko mjesta gdje smo umirali zajedno posadio sam cijelu livadu tratincica i maslacaka i zasadio sam jedan orah i postavio jednu bijelu klupu. orah sam prenio iz dvorista moga djeda isti onaj orah ispod kojeg smo se helena i ja upoznali, isti onaj orah na kojemu smo urezali nasa imena kada smo bili djeca...

i danas kada tratincice procvjetaju ja dodjem k mojoj heleni, sjednem medju tratincice i sanjam vrijeme koje smo imali, vrijeme u kojemu smo pravili vijence od tratincica, puhali u maslacke i bili bezbrizna djeca, sretna i vesela, djeca koja su sanjala buducnost koju nisu uspjela doziviti...

ako podjete put vukovara, krenite ka jugozapadu, kada naidjete na prvoga covjeka, bilo kojega, upitajte ga gdje je Helenino polje i on ce vam pokazati gdje je mozda vam isprica moju pricu jer moju pricu mnogi znaju, a onda ako se zateknete tamo ljeti svratite, prosetajte iza hrastove sume, na rosne livade pune tratincica i kada uocite stari veliki orah znati mozda cete me i sresti, mozda cete me i vidjeti kako sjedim na klupi zagledan u nebo..

mozda cete misliti da sam ovakav i onakav, ali kada izgubite dio srca na ovaj nacin onda shvatite koliko je zivot vrijedan....

laka vam noc

Da si svoj početak na Bureku započeo sa ovim posotvima, sigurno bi naš odnos bio drugačiji! Ovo što si napisao jeste tragedija i vrlo dirljivo! Međutim ti si krenuo sa provokacijam na ostalim temam i podjebavanjem mog djetinjstva i godine pakla koje sam proveo u Sarajevu!

Vukovar... prf... 

Sta me briga... ja sam gledala zenge kako beze ko pacovi iz tog Vukovara koga su "krvlju branili"

Branioci... Vukovar... prf... Much ado about nothing...

Ma da Anea, za te pacove me uopšte nije briga , mislim na zenge, udarili su na tvrd orah i prošli su kako su prošli! Ovaj Forum i služi da istaknemo sve srpske heroje od 1991 do 1999. Ja ću to i raditi !Ali ova njegova priča je dirljiva, podsjeti me na onaj film Vukovar,jedna priča ! Žao mi je svakog nevinog nastradalog!

Na Balkanskom poluostrvu postoji par miliona ljudi sa tuznim pricama...

Da ono što mi je čudno u vezi njih je da sam i ja ispričao svoju priču, što ono kažu otvorio dušu i nisam ni sanjao da ću dobiti sve te ružne epitete koljača i malodušnika, a ja nikome nisam svezao tako nešto za njegovu ličnost! Al eto šta je tu je , tješi me to , da će toga još biti! Pa je rano da se počnem nervirati! Niko me nije tjerao da  visim na ovom Forumu!

Mene izuzetno nervira to sto se uvek provlaci prica da su samo Hrvati u Vukovaru patili, da su samo muslimanu u Sarajevu i Srebrenici patili...
A, eto... na meni neke drage osobe je u tom Sarajevu takodje pucano, bezali su iz kuca samo sa kesom kroz minsko polje... glava moje majke i mene je bila u dzaku jer smo samo nas dve bile u gradu u kome su ostali samo "bojovnici" i ostala fukara... Hrvati su za to vreme bili u-hu-hu daleko...
I da li to nekog muslimana\Hrvata nesto preterano potresa... mislim da ne... 
Zasto? Zato sto su se oni borili za svoju nezavisnost, a mi smo bili okupatori... 

Pa da li je bas tako, rodjace? 

Ja ne mrzim Hrvate... ne mrzim ih jer kapiram da postoje i normalne osobe, kao sto postoje i nenormalne koje uglavnom srecemo na forumu... internet misevi...
Ali... zaista vise ne mogu da varim tu pricu da sam ja sa 10 godina bila okupator u zemlji u kojoj sam rodjena  i u kojoj su moji preci ziveli bar 200godina.... da su oni zrtve, a ja nisam samo zato sto sam Srpkinja...
Imam dovoljno godina da znam da nisu u pravu... i suvise dobro pamcenje da se setim sta je i kao je bilo...

Njemu je poginula devojka, ja sam ostala bez svega ostalog... a najvise bez prava na normalan zivot...

Da se razumijemo ni tebi ni meni nije potrebno sažaljenje drugih, kao ni ostalima sa njihovim tragičnim pričama, ali neki obostrani pijatet treba postojati, saosjećanje i slično! nNihova propagnada globalno gledajući odrađuje svoj posao perfektno! Srbi se počinju pominjati odnosno naše žrtve tek odnedavno! Kao da nismo rat ni osjetili! Popuut onih sibirskih naroda iz WWII, koji nisu znali da je rat bio i prošao! Ja bih volio da se mi sa njima ako ikako može nađemo na sredini puta! Ali dosad je sve bilo bezuspješno!