10 romantičnijih fenomena socijalizma
Djetinjstvo i mladost upakirani u plave đačke kute, jakne Yassa, šlape zepe, startasice, albume životinjskog carstva koje listate dok vam se grlom slijeva Traubisoda, Swing ili Stil, a na televiziji Jelenko, Kviskoteka ili prikopčani ZX Spectrum... Ni junaci Homerove Ilijade nisu živjeli u živopisnijim mitovima. Danas kad su već davno ispisane posljednje stranice ljubičastih informativki našeg odrastanja, kad su čistačice bacile zadnji par borosana, a obojane spiralne žice za ključeve se izdužile u tanku špagu iPoda, škicnimo malo unazad i udahnimo magiju zaboravljenih vremena





Startasice
Kako je već razglašeno na sva usta i monitore, vukovarska tvornica obuće Borovo vratila se svom nezaboravnom brandu – laganim platnenim tenisicama Startas. Na početku su dolazile samo u bijeloj varijanti, a kasnije i u rozoj, žutoj i svjetloplavoj.

U slengu su ih neki zvali i 'tihotapke' ili 'kurtonke', a zbog tankog đona mogao se osjetiti svaki kamenčić pod stopalom. Mjestimice su čak bile propisane kao obavezna obuća za tjelesni. U svakom slučaju, startasice su doživjele dizajnerski facelifting i kreću u novu invaziju tinejdžerskih tabana.

 

Zepe
Još jedno remek-djelo tvornice Borova postalo je standard školskih papuča koje nitko nije kopčao do kraja i koje su se redovito rascvjetale oko noge poput rastvorene hobotnice. Proizvodile se na četvrtom katu tvornice u tzv. gumari.

Nije previše poznato: prvotna ciljana publika neuništivih zepa bile su zapravo seoske bake. Kako je kućna i bolnička obuća prošla put od staračkih nogu po ruralnim sredinama do klinaca usred grada, mogla bi biti egzotična tema magistarskog rada iz socio-papučarskih gibanja. Pogotovo ako su dolazile u kombinaciji s bijelim debelim čarapama. Status školskog frajera nametao se sam od sebe.

Yassa
Odsjaj osunčanog snijega na tamnim naočalama, skije, štapovi i, dakako, vaša najdraža skijaška jakna Yassa. Tako nekako to visi u mašti. Kažu da je firma bila užas, ali je imala najbolji logo na prostorima bivše Jugoslavije. Sjedište je bilo u Varaždinu, a kruže glasine da će ponovno početi s proizvodnjom. U međuvremenu, oni koji su sačuvali koju Yassinu krpicu danas je mogu kulerski navući na sebe kao raritetan i vrlo cijenjen primjerak trasha.





Kute
Svi smo navijali za Dinamo jednom kada smo izašli iz školske garderobe prema razredu. Plave kute su uvedene sredinom šezdesetih i činile nas sretno bezličnim đačkim materijalom sve tamo do sredine, a negdje i kraja osamdesetih. OK, bilo je to neko koreografsko ponavljanje floskule o bratstvu i jedinstvu. Možda i s dodanom vrijednošću fetišizma. U zimskim danima bio je totalni podvig uspjeti navući kutu na slojeve majica, košulja i džempera. Pola razreda je izgledalo poput pingvina.

Žvake Bazooka
Zaslužna je za najveće balone koje ste u osamdesetima mogli napraviti. Dolazile su uz mali mehanički nespretno rezan strip te je često falio kraj, a počinjao je s krajem prethodnog.

Fora s bazookama je da su postale zamjena za kusur iz dućana, pa kad na blagajni kao nisu imali za vratiti nakon kupljenih cigareta, novina ili piva po koje su starci slali mlađariju, djeci bi redovno uvaljali par bazooki umjesto ostatka novca. Trgovački duh nemjerljiv ni s najrigidnijim kapitalističkim perušanjem džepova.




Sladoled u čašici

Kome je ovo palo na pamet, treba ga isklesati u zlatu.



Sladoled na štapiću bio je sve samo ne užitak nonšalantnog lizanja. Ta se stvar topila i to tolikom brzinom da je ono što se na kraju lizalo bila ruka, prsti, zglobovi, a fokus se s nepca prebacio na histeriju ne bi li što negdje iscurilo.

Još kad znamo da su uz sladoled u čašici dolazile žličice – koje se moglo dobiti samo na blagajni, i to striktno komada jedan - a na čijem je kraju bila izlivena neka životinja.

Još jednom neponovljena genijalnost trgovca. Na kraju smo kupovali sladoled ne bismo li skupili sve žličice. Slovenska varijacija na temu, sladoled u loptici, bio je na daleko nižem evolucijskom stupnju. Koliko god da je dobro izgledao, otvor je bio premalen. A mukotrpno iskapanje i sladoled... Ma ne.

Pikule
Gdje su ti divni dani kad je fraza gracka placovina imala svoju magijsku snagu. Ono, pikulaš se sa svojim pacifistički nastrojenim frendovima, dođe kvartovski frajer najviše godinu dana stariji, stane se negdje oko jumpe (jamice), kaže 'gracka placovina' i pokupi sve porculanke, troperke, koraljke, naftalinke, običnjače, bajse i japanke koje su se nevino zatekle na tlu.

Ajme… suze, jauk, plač i škrgut zubi. Tako su face popaljivale pikule. U mirnodopskim periodima bi se pak nastavljalo s vjekovnim poretkom: igralo se 'za istač' ili 'za šalac', obožavali bismo kad bi nam se netko 'nalaco', i svako malo bismo isfuravali 'arte prelaz' i 'arte turjen'.



Gumi gumi
Nismo baš ultra lumeni po pitanju ove neobično komplicirane igre. Barem je tako izgledala iz muškog rakursa pikulanja. Koliko nas služe endemski povijesni izvori, veliku bi gumu razmaknule dvije frendice, a treća je izvodila točku.

Sa svakim uspješno odigranim nivoom, gumica se podizala te su talenti gipkosti i spretnosti sve više dolazili na vidjelo. Pitanje stoljeća, je li gumi gumi imao kraj? Tj. je li itko prošao sve gumene scile i haribde i ako jest, što se onda radilo? Osim što se prestalo biti frendica s dotičnom.



Tapkanje
Igra gdje si mogao izgubiti smisao života u pola sata. Dođeš van sa stotinjak sličica a vratiš se tek s lijepim sjećanjem i Sartrovskom egzistencijalnom mučninom. Tapkanje (ili kokanje) bio je duel jedan na jedan, gdje se dvije sličice okretnim lupkanjem trebalo preokrenuti. Kome je od suprotstavljenih strana to prvom pošlo za dlanom, pobrao bi obje.

Postoji i grupna varijanta gubljenja slički: kvrcnule bi se između dva prsta da odlete što dalje. Najbolji bi ih pokupio s poda. Koliki su samo ostavili svoje iluzije da žive u najboljem od svih mogućih svjetova na površini školske klupe ili obližnjeg ravnog kamena, prpa nas je i pomisliti.



Erotika
Časopis 'za kulturu i umjetnost ljubavi' zaokupljao je zahtjevnije erotokusce od druge polovice osamdesetih do početka devedesetih. Za razliku od slovenskog Vročeg KAJa, Erotika je imala nesvakidašnje kvalitetne tekstove, počevši od eseja Igora Mandića, do reportaža o Tajlandu ili Hamburgu.

Koliko li je od 400 tisuća primjeraka tiraže samo završilo pod jastucima, između korica školske lektire, po ladicama vojnih noćnih ormarića. Uz par nježno kadriranih golih ženskih figura, prvi erotski magazin na našim prostorima htio je očito nešto više. Možda ipak malo previsoko s obzirom na centimetražu pa i najboljih erekcija.



Krešimir Dujmović

Izvor: NetPortal