10 najpoznatijih zagonetki

Koga uopće zanima čudovište iz Loch Nessa? Zar je ikoga briga jesu li se ili nisu vanzemaljci spustili na Pag i u trenucima dokolice izrađivali trokut od sitnog kamenja? Zašto bi netko bio impresioniran dlakavim majmunom koji možda obitava na Himalaji?



Sve su to trivijalna pitanja i mogu se sakriti pred pravim problemima koji iz dana u dan muče najinteligentnije glave današnjice. Problemi su to od presudne važnosti na koje znanost, a ni religija nemaju odgovora, ma koliko se trudili pronaći barem naznake rješenja. Dopustite nam da vam s ponosom predstavimo 10 najpoznatijih zagonetki.

Ostane li svjetlo u hladnjaku uključeno kada zatvorimo vrata?

Priznajte, i vi ste, kao uostalom i svi mi, pokušavali lagano zatvoriti vrata kako biste se osvjedočili što se događa sa svjetlom, ali svaki put kad biste se našli na pragu dokazivanja, vrata su se zatvorila i prevarila vas.

Navodno su se neki ljudi, nižeg rasta, pokušali zatvoriti u hladnjak i vidjeti što se događa s lampicom, no jedan od njih je poludio uslijed klaustrofobije, jedan se smrznuo, a ostali su pričali o iskustvu ravnom susretu s bogom, obrijali su glave i uključili u sekte čija imena nećemo navoditi zbog marketinških razloga.

Zašto kruh uvijek pada na namazanu stranu?

Samo mijena na svijetu stalna jest… Davno su govorili mudri ljudi, a mi im se pridružujemo u tom nadasve mudrom i inspirativnom govoru i pritom ga uzimamo kao polazišnu rečenicu kojom ćemo objasniti kako se kuhinje mijenjaju s vremenom, godinama odrastanja, mogućnostima, financijskim i drugim, stavovima… Ali kruh s namazom na sebi ostaje. Osim u slučaju ljudi koji ne jedu kruh, no oni neka imenicu kruh zamijene s pogača, keks, kriška banane…

Kruh uglavnom, otkad je svijeta i vijeka, pada na namazanu stranu. Jedini način da se to spriječi je ne namazati ga. Ali što ćemo onda s tim kruhom? Neki su znanstvenici iznosili teze da mu se mazanjem pomiče težište, neki da je stvar u gustoći, neki o privlačnim silama, a neki ništa nisu rekli ili nisu znali. Bilo kako bilo, kruh i dalje pada, pa se javlja ideja da se namažu obje strane i nakon što kruh padne na jednu ista se očisti i jede se samo druga. Ali što ako opet padne?



Gdje žive mali golubovi?

(Ne)sretnici koji su se često selili ili živjeli u preuređenim potkrovljima znaju nešto više od običnih Hrvata. Oni znaju da golubovi rade gnijezda, da su u tom razdoblju iritantni i da seru i više nego što je normalno.

No čak ni oni ne znaju koje je to čarobno mjesto na koje odlaze golubovi nakon što postanu preveliki za gnijezdo, a još uvijek nisu poprimili veličinu dovoljnu da besposleno stoje na gradskim trgovima, trgaju smeće po balkonima i vole sve što vole mladi. Jer, ruku na srce, tko je ikada vidio nedoraslog goluba?

Zašto žene idu zajedno na WC?

Nije da će sada žena doma povesti sestru/majku/prijateljicu da posjete sanitarni čvor za vrijeme emitiranja dnevnika, no čim se okupe u malo većem jatu i krenu u otkrivanje noćnih zagonetki svoga grada, prvu će priliku iskoristiti kako bi posjetile drugo najsmrdljivije mjesto u dotičnom objektu. Drugo, zato što je tu i muški WC.

Koliko god bilo zabavno, koliko god bio smrdljiv WC i koliko god ne postoji nikakva tema koja bi se za vrijeme vršenja nužda pretresala, iako je muškima uopće neshvatljivo da će netko pišati i pričati istovremeno, žene će čoporativno krenuti istog trenutka kada prva zausti: 'Joj, nekak mi je sila!'



Zašto krivi broj nije nikada zauzet?

Naravno, milijun puta kada hitno trebamo neku uslugu, npr. dogradnju trećeg kata kuće, posudbu milijun eura na pet stotina godina ili lijevi bubreg, osoba koja je voljna sve učiniti za nas je na telefonu. Ne mislimo time da je malo skrenula (iako... ako je spremna sve učiniti za nas) pa sjedi na telefonu, već joj je linija konstantno zauzeta.

Istovremeno, nazovemo li krivi broj, netko će se javiti. I to odmah, iste sekunde. Kao da krivi broj nema što drugo raditi nego sjediti pored telefona i čekati da netko nazove kako bi mogao poludjeti i vrištati da je njemu već svega dosta, i da se već jednom naučimo kulturi, i da je on u našim godinama…



Zašto je labud bijel?

Zašto, recimo, nije crn? A kada je crn, u baletu i sličnim manifestacijama, onda svi misle da je loš. Jer, kao, crno nije dobro. Rasisti jedni prokleti. Ali još je važnije pitanje zašto je labud, dok je mali i ružan, i dok ga zovemo ružno pače, crn?

Znači li to da je stvarno istina da je crno loše? Jesmo li i mi rasisti zato što smo se to pitali? Pitanje je ovo koje će još dugo mučiti sve nas. Jer ako je labud lijep zato što je bijel, što je s bijelim? I ono je lijepo? Užas.

Što se događa sa stvarima koje padnu na pod?

Pritom ne mislimo na kruh. Za njega znamo. Pada na namazanu stranu. Ali svi znamo da sitnice kao što su ključevi, prstenje, olovke, sličice, manje količine streljiva i slične stvari, kada jednom padnu, kao da su u zemlju propale.

Upravo ova narodna mudrost je jedan od mogućih rješenja ovog svakodnevnog problema. Ne bi je naši stari, i naravno mudri, preci izmislili da u njoj nema barem malo istine. Stvari očigledno propadaju u zemlju. Ali kako? I zašto? Tko ih na to tjera? I znači li to da ćemo, ako se osjećamo dovoljno mali, i mi propasti? Tko može na to odgovoriti? Mi sigurno ne. Ali se barem ne bojimo postaviti pitanje!

Koje je boje potok?

Voda je navodno prozirna, ali je crtamo plavom zato što se u moru i jezerima te rijekama reflektira boja neba, koju dobivaju od molekula ozona, a koje apsorpcijom i refleksijom određenih dijelova spektra učine nebo plavim. I sve to stoji. Tu nemamo nikakve zamjerke.

Ali ono što nas iskreno zanima je koje je boje potok! Nije plav, jer smo viđali zelenih i sivih i raznih boja, a događalo nam se često da nam isti potok izgleda različito u različito vrijeme. Stoga nam ne preostaje drugo nego zaključiti da je potok samo jedan od dokaza postojanja Matrice, i to onaj dio koji ne radi najbolje.



Ima li školjka oči?

Ako ima, gdje su joj? A ako nema, kako vidi? A ako ne vidi, kako onda zna kakav treba biser napraviti? A ako ne zna kakav treba biser napraviti, kako može napraviti svaki puta tako lijep? A ako to radi slučajno, zašto mi ne možemo?

Ovo je pitanje koje je zajedno s pitanjem o labudu predstavljalo jedno od najvažnijih pitanja stare, ali loše dječje enciklopedije 'Tisuću zašto - tisuću zato'. Iako ne odgovara ni na jedno pitanje zašto, bilo je dio reklame koja nas je trebala nagovoriti da ostavimo svijet oko nas i riznicu prirode. Ma da ne bi! Živjele dobre knjige, k vragu i loše!

Što je bilo prije kokoš ili jaje?

Kakav bi to bio popis najvažnijih pitanja današnjice da ne uvrstimo ono koje ljudsku maštu kopka još iz vremena starog Egipta, a po nekim saznanjima i prije. Odgovor vjerojatno nikada nećemo saznati, ali to je dio koji daje možda i najveću draž ovom pitanju. Lagana pitanja ionako nisu zanimljiva.

Što je bilo prije? Kokoš? Iz čega se ista izlegla, zapitat će se mnogi. Stvorio ju bog, došapnut će kreacionisti. Baš. Odmahnut će znanstvenici. Jaje? Tko ga je snesao? Krokodil možda? Ili je nastalo samo od sebe? Nitko to ne zna. Osim nostalgičara koji znaju da je prije bilo svega. I jaja, i kokoši, i kruha…


Izvor: Tportal \ Penx